Preskoči na glavni sadržaj

Mjesec iznad oblaka

Sutra jedna od mojih najstarijih prijateljica slavi rođendan. Razlog zašto njezin rođendan neću zaboraviti niti pod utjecajem sumnjivih supstanci, ni senilnosti, vjerojatno niti kad me Alzheimer spopadne, jest taj što sam na njezin rođendan 1997. dobila drago nam žensko prokletstvo. Sjećam se kao da je bilo jučer, cerekale smo se, predozirale tortom od lješnjaka (tako '90-e, znam) dok je na kazetofonu svirao Petar Grašo, album Mjesec iznad oblaka koji je slavljenica, sva sretna, dobila za rođendan od jedne od uzvanica. A onda sam došla kući opijena dječjim šampanjcem od jagode kad sam na gaćicama našla uznemirujuću krv i počela vrištati kao svaka nepripremljena i neinformirana desetogodišnjakinja. 


Baš kao i tetka menga, i L. je uz mene većinu mog života. Imale smo faze kad smo se intenzivno družile, na seoskim stazama preskakivale gumu, pjevale hitove Magazina na stepenicama i garažama zajedničkih nam prijateljica (jer tako su se djeca zabavljala prije računala i Interneta), pa faze da smo se družile s različitim ljudima u razredu, da bi nas naše pjevačko umijeće u crkvenom zboru opet zbližilo. Trebali su nam sati da se vratimo kući s probe pjevanja jer smo šalabazale po gradu, i putem pjevale što god nam je palo na pamet, pričale o dečkima pa ih zivkale iz telefonske govornice koja nam je bila na putu do kuće (da, nije tad bilo ni cigli od mobitela). Lunjanje gradom tradicija je koju smo nastavile i u srednjoj školi, jer smo cijelu srednju zajedno sjedile u klupi, s malom iznimkom, nismo više pričale samo o dečkima, nego smo i dijelile antitalent za matematiku, spoznaje o svemu, te pokušavale zajedno doći do odgovora na pitanja od životne važnosti, npr. ima li života u svemiru i možeš li ostati trudan ako sjedneš na WC školjku u javnom toaletu.

Nekako nam je bila prirodna stvar da, nakon istog vrtića, osnovne i srednje škole, postanemo i kolegice pa smo oboje studirale na osječkom Pravu, a život nas je tijekom tog razdoblja razdvajao pa spajao, podijelile smo i prve svađe, prve ružne riječi su izgovorene, mane istaknute, onako kako možeš samo najstarijim prijateljima koji znaju da ih usprkos svemu tome voliš i cijeniš.


Kažu da prijatelje biraš tako da su ti slični karakterom, no, ne bih se složila. Većina mojih prijateljica u mom je životu otkad znam za sebe, i sve smo prošle zajedno - prve jedinice, prve simpatije, prve izlaske, prve prekide, prva pijanstva, i puno drugih prvih stvari. I nisu nas spojili isti karakteri, upravo različitost je ono zbog čega smo prijateljice sve te godine - jedna drugu savršeno nadopunjavamo, a i imamo različiti ukus za dečke, što je iznimno važno za stabilan odnos žena. A što je još važnije, samo L. će se sjetiti da je mi je sutra godišnjica womenhooda, a samo ja ću joj čestitati rođendan pjevušeći "'ko mjesec iznad oblaka ti mi svjetliš u moj mrak" - pa nek kažu da najstariji prijatelji nisu od neprocjenjive vrijednosti.

Primjedbe

  1. Ajme, prekrasna priča. Moja "tetka" je došla kad sam imala 9 godina i totalno je traumatično iskustvo od kojeg se nisam oporavila sljedećih 20 godina jer tada nisam ništa znala o tome, a s mamom uopće nisam mogla pričati o tome.
    No, na vedrije teme... moje odrastanje obilježile su tri prijateljice po jedna za oš, sš i faks i svaku sam iz prethodnog razdoblja povela u sljedeće i onda bi se tu dogodio razlaz. Moglo bi se reći da su nas zbližile sličnosti u karakteru, ali zapravo smo bile jako različite što je na kraju dovelo do toga da svaka ode svojim putem. Zanimljivo je ipak, da mi je zadnja frendica bila previše slična čak pomalo i creapy i naprosto ja osobno nisam mogla podnijeti to što u tančine isto razmišljamo dok je ona u svemu tome vidjela međusobno nadmetanje... Well, long gone, sad imam svoja dva muškarca i savršeno sam zadovoljna. Nekako sebe za sada ne vidim u ženskom prijateljstvu. Ali život je dug pa možda promijenim mišljenje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žena je ženi vuk često, ali kome ćemo dati šansu ako ne ženama?
      Sretna sam jer većina mojih prijatelja je uz mene 25 godina, ali i jer još uvijek upoznajem i stječem divne žene!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...