Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)



Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, znam napamet, i iako jedino moje sestre razumiju o čemu pričam kad u društvu citiram neku gilmoreovsku poskočicu. One su dio mene, i toliko im dugujem, jer – one su me naučile svemu što znam.

  1. Budi prijateljica s mamom, život će ti biti ljepši
Znam da nitko vjeruje da odnos kakav je odnos Lorelai i Rory postoji u stvarnom životu, ali zašto je bi ta ideja bila tako nerealna? Sa svojom majkom oduvijek sam iskrena, sreća mi nije potpuna ako je ne podijelim s njom. U slučaju lošeg raspoloženja ili problema, mama mi je pomalo kao Emily - u nastojanju da mi pomogne, naši često telefonski razgovori najčešće počnu njenim pokušajem da mi svojom grlatošću izbije taj negativni stav iz glave, a završe neizdrživim naprezanjima mojih očnih živaca – od prekomjernog preokretanja očima. Da, moja majka nije moderna kao Lorelai (jer je ipak imala navršenu 21 godinu života kad joj je Bog podario dar u obliku mene), ima muža, ne razumije engleski jezik pa movie nights s njom, pogotovo u slučaju kad je nemoguće pronaći titlove za predmetni film, nisu ni slični onima u Gilmore rezidenciji. Ali, u onom bitnome, žena koja me rodila bolja je od Lorelai – u kuhanju.


  1. Ne pozajmljuj novac od roditelja, ili još bolje – ni od koga
Lorelai je odlučila – živjet će nezavisno i sama će uspjeti, a novac od svojih roditelja bit će prisiljena tražiti samo u bezizlaznim situacijama, kojih, nažalost, svi imamo mnogo u životu. Chilton, spašavanje kuće koju izgrizaju termiti, Yale - Lorelai je zaboravila na ponos i učinila sve za Rory, ipak, ne možemo reći da nije platila. Od Emilynih mind games i ucjena, zacijelo su joj prisjele sve te nule na tekućem računu.

  1. Nikad zbog dečka ne zanemaruj prijatelje
Najniže u tinejdžerskoj dobi možeš pasti kad zbog nove ljubavi zanemariš sve koji su do tog sudbonosnog trenutka bili uz tebe, što se dogodilo Rory kad je upoznala Deana, a što je rezultiralo Laneinim dramatiziranjem i neumjesnim diranjem kose dečku koji joj se sviđao, a koji s tom činjenicom nije bio upoznat. Ako voliš svoje prijatelje, jednostavno nemoj dopustiti da dolaze u takve situacije.

  1. Gledaj filmove uz junk food

U trenutku kad će mnogi reći da svi skupa previše gledamo TV, zaboravljamo na vrijeme kada je TV prijemnik bio najnoviji hit, kad su se obitelji, ma kad se cijeli komšiluk skupljao oko njega i s uzbuđenjem pratio program, tako stvarajući uspomene i povezujući ljude. Gilmoreice jesu čudo prirode, tj. scenarija, s obzirom na to kako izgledaju, a koliki im je kapacitet želuca, ali malo junk fooda nikoga nije ubilo (ili ipak jest?), a gledanje filmova s obitelji tako će ostati nezaboravno iskustvo, pogotovo kad mama, sva sretna i puna samopouzdanja zbog svog znanja stranih jezika, engleski „Whoopee!” prevede kao: “Jupi!”

  1. Ako o prosidbi moraš razmisliti, odgovor je zapravo „Ne“
U nekoliko navrata se pokazalo, ukoliko u trenutku kad te muškarac zaprosi istog trena ne zamisliš točan kroj vjenčanice koju ćeš obući na vašem vjenčanju, točan izgled dnevne i spavaće sobe vašeg zajedničkog stana, te crte lica vašeg super-genijalnog-najljepšeg djeteta – zapravo se ne želiš udati za tog čovjeka, pa mu ne troši vrijeme, nek pronađe neku koja će prepoznati njegov potencijal.

  1. Tata i djed nikad neće voljeti niti jednog tvog odabranika, i točka
Nešto je trulo u zemlji očeva, pa time i djedova, jer i oni su nekome očevi, je li tako. Apsolutno neoboriva je presumpcija da na kugli zemljskoj ne postoji muško biće koje bi bilo dostojno postati partnerom te male slatke djevojčice, pa čak ni onda kad ona ima navršenih trideset godina. Osim što će to misliti, očevi će vam to u svakoj prilici i pokazati, a vi ćete umrijeti pokušavajući im dokazati da je taj muškarac iz pristojne obitelji, da je, osim što je vrlo naočit, i najpametniji čovjek na svijetu, koji, uz sve to, i ljubi tlo po kojem hodate. Poznat vam je termin circle of life? E, pa upravo to je imao na umu onaj tko ga je skovao.



  1. Ne odustaj od svojih snova, makar ti trebale godine da ih ostvariš 
Neovisno sastojali se tvoji snovi od pokretanja vlastitog posla (jer je najbolje biti sam svoj šef), postajanja najboljeg bubnjara u povijesti glazbe ili novinara koji svojim reportažama izvješćuje o svim tragedijama na ovom svijetu, ono što ti za njihovo ostvarenje treba jest vrijeme, strpljenje, upornost te sigurnost u ono što želiš. Da, trebat će ti i novac, ali dok ga ne pribavši, ne odustaj od ovog ostalog navedenog.

  1. Svaka cura mora imati barem jednog bad boya
Kako Lorelai kaže: „Rory's seventeen, it's about time about time for a Jess.“ Ne znam što je to u nama, ženama, ali to je živa istina, volimo one nedostižne i buntovne momke na koje su nas mame, zacijelo poučene vlastitim iskustvom, upozoravale. Pametan uči na tuđim greškama, žene, pak, na svojim.

 
  1. Ne spavaj s bivšim, pogotovo ako je zauzet
Kad smo već kod bad boya, dogodit će se u životu i ženi da postane bad (nije samo Rihanna good girl gone bad) pa će tako, sva usplahirena i zaljubljena, nerijetko poželjeti spavati s tuđim ženidbenim drugom, što naposljetku neće biti pozitivno i nadahnjujuće iskustvo - ni za koga umiješanog u tu priču. So, don't.

  1. Keep your friends close, your enemies closer
Paris Geller lik je koji me pripremio za cruel cold world. San Tzu, who? Paris je ta koja me naučila da u životu moraš biti strastven u svemu što radiš (po mom mišljenju, ona je zaslužila biti valedictorian jer požrtvovnija osoba ne postoji). Naučila me i tome da je bolje da kolege ne smatraš prijateljima jer oni u tebi vide samo konkurenciju, a ne priliku za vječnog prijatelja. Usporkos tome što je od drugih neshvaćeni lik, za mene je Paris pravo otkriće jer je u svemu što radi brutalno iskrena, a i svjesna da neprijatelje mora imati na oku, zlu ne trebalo. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...