Moja se Franka ovog mjeseca uhvatila u koštac sa svojom prvom velikom (čitaj: dužoj od dvadesetak stranica) lektirom, Nazorovim "Bijelim jelenom". Ona u tom procesu ne uživa koliko bih ja željela - uz nezaobilazno križanje ruku na prsima ona pući usnice i govori: "Mama, radije bih čitala Izadoru Moon! (hej, svatko ima svoju omiljenu likicu!)", ali ja se svejedno (ili - baš zato) trudim razgovarati s njom o pročitanom. Jer, nije bitno ni mjesto ni vrijeme radnje (tome me poučio prosjak Luka iz Julijanine "Tko se boji lika još"), a ni Nazorov stil pisanja, bitan je taj lik male guščarice Anke koja spava u jelenjem ležaju i čini dobro svim žiteljima Vranje, samozatajno i velikodušno. Njezin duh pretapa se u poruku koju devetogodišnjaci trebaju primiti u svoja srca, ona je nesebični lik kojem trebaju dopustiti da ih povede za ručicu kroz mračnu šumu zvanu život. Prepoznavanje, maštanje, nadahnuće, empatija - nije to od roda, to je od književnosti koja nam pomaže da razumijemo svijet oko sebe. "Samo je pitanje što je za nas, za one koji u književnost vjerujemo, uopće stvarni svijet. I bismo li taj stvarni svijet mogli preživjeti da povremeno ne pobjegnemo u svijet koji nam se nudi kroz napisane rečenice. Širok i otvoren za sve naše interpretacije, ocjene, zaključke i nadanja", veli Julijana Matanović u uvodu nove zbirke izdane u umjetničkoj organizaciji Lađa od vode.
Po mustri zbirke "Tko se boji lika još" Julijana Matanović je pozvala hrvatske spisateljice, i iskusne i entuzijastične, i razvikane i anonimne, da odaberu taj jedan lik iz književnosti koji im važan, koji je na njih ostavio snažan dojam. Mudra je bila Julijana predstavivši im tu ideju kao igru, a istina jest - sve se ove žene može dobro ošacovati na temelju njihovog izbora književnog lika. Stoga, pomalo nestrpljivo započinjala sam svako "poglavlje" napisano od strane druge spisateljice - nadala sam se da ću se prepoznati u nekoj od njih, da ću pronaći bar jednu s čijom bi pisanom riječi ubuduće mogla prijateljevati. I nisam se razočarala!
Čitajući "Spisateljice biraju" možemo vidjeti što je ženama/spisateljicama danas važno, kako su posložile prioritete i odvagnule moralne kriterije, koliko se daju u tekstu ili koliko se iza njega kriju, i, naposljetku, koliko se sve mi razlikujemo iako sve nosimo na ramenima teret tog "ženskog". Neke od njih svoje su likove skopčale (otud valjda kopča kao lajtmotiv) sa svojim životima (my kind of gals), a neke su likovima pristupale na znanstveni iliti distancirani način (čitajući te priče, priznajem, lakše sam gubila fokus, znajući (sebično) da ondje nema ni njih ni mene), ali svojim su osebujnim izborima rubriku "bilješka o piscu" učinile nepotrebnom.
Rosie Kugli učila je na greškama Ane Karenjine, Iva Mirčić ponudila je Ani alternativni kraj, tekst Paule Rem cijenit će studenti filozofije, zbog Mirne Brođanac pročitat ću "Boju purpura", zbog Blanke Will "Čarobni brijeg", vukovarska profesorica Lilijana dirnula me do suza, štosna Željka Horvat Vukelja dotaknula se Heidinih žemlji i ja sam zinula u čudu - iste su žemlje i mene interesirale kad sam bila dijete, o čemu govori i ovaj moj osvrt! Na litanije Silvije Šesto i pitanja Katarine Budić potvrdno sam kimala glavom, Darija Žilić donijela je na papir malo strasti i zanosa, Nada Vučičić i Vanda Petanjek svoju poeziju, Dina Vukelić, Nataša Jukić i Nada Mihaljević odale su počast suvremenoj književnosti koju volimo, a Danijela Crljen uvjerila me da napokon posegnem za njezinim knjigama (njezin drugi roman trenutno je u pretprodaji!) jer doista, "svijet koji je ostao bez književnost nije vrijedan spašavanja". Bojana Meandžija pisala je o Malom princu, tekst Biserke Goleš Glasnović bit će koristan studentima kroatistike, profesorica Magdalena Mrčela uvijek na umu ima ukus i potrebe svojih učenika, s Konobaricom Gogom voljela bih popiti kavu, a djetinji duh ("Djeca nađu način da ostanu djeca.") Vjekoslave Huljić oduševio me (i bravo pa se netko usudio pokazati da svim srcem voli i vlastite likove!). Tu su još i Lana Derkač, koja progovara iz perspektive Sizifa, pa Mirjam Zaninović, koja, nakon dugo razmišljanja, poseže za zanimljivim ženskim likom iz ruske književnosti, ali i sama Julijana Matanović koja je, kao i ostatak njezine generacije, srce dala Štefici Cvek (voljela bih da su sve ove spisateljice pisale iz perspektive svojih najdražih likova, Michiko Kakutani style!). Mašala, rekla bi Šteficina tetka, ovdje nema čega nema! - za svakog ponešto!
P.S. Samo jedno predbacujem Julijani Matanović - zamislite, nije mene (Moi, Mon Dieu!) pozvala da i ja pokušam dati svoj doprinos (doduše, bio bi to neozbiljan i pomalo šašav tekst, pa možda i bolje da nije)! Šalim se ja, složit ću ja neku objavu o živopisnim likovima koji su me vodili kroz život - od Lovrakovog poduzetnog Pere Kvržice i Sunčanine drske Gospođice Neću pa sve do uzorite Jane Eyre, nesavršene Bridget Jones i rastresene Valerije iz "Zabranjene bilježnice", s Julijanom ili bez nje - inspiracija je postojana, čvršća je od frizure za trovremenski Taft, i hvala profesorici Julijani na njoj.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)