Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio zadnji

Subota je i već smo trinaest dana na žalu. Toliko sam umorna da mi se čini da ovim tempom plaža-kuća-plaža-kuća živim godinama. Ni galebove ne čujem, ni valove, svi ti opuštajući zvukovi kao da su prigušeni i čuje se samo - "Neću!"


"Neću! " i sve izvedenice navedenog Franka je u ovih trinaest dana izrekla minimalno 2084 puta i nema stvari na koju je rekla: "Hoću!" Osim sladoleda, dakako, i plivanja, to hoće. Kunem se, čak i po noći bunca, ponavlja unedogled: "Ne mogu! Ne mogu!" Ni ispiranje mozga Gospođicom Neću nije urodilo plodom. "Franka, što se dogodilo Gospođici Neću jer je svima stalno govorila "Neću!"? "Onda je majka njoj rekla "Neću!", i svi su joj rekli "Neću!", odgovara Franka citirajući Sunčanu Škrinjarić. Ali, Franka je tvrd orah, ne mijenja ona ploču brzo kao lik iz priče. A-a. Ako Franka ne želi piškiti, obući se, ostati kod kuće dok tata ide u pekaru, obuti sandale, namazati se kremom za sunčanje, ručati, spavati popodne, otuširati se, spremiti igračke, ne naginjati se kroz prozor, dodati vlažne maramice, sići s bratove knjigice, dati ruku u šetnji, ne istrčavati pred aute na cesti, ne skakati neprestano, vratiti bratu igračkicu, pogotovo - ako Franka ne želi izaći iz mora, onda će biti po Frankinom ili će mama i tata počupati kosu pokušavajući ju izmanipulirati što tiše i u što kraćem roku, da bi izbjegli osuđujuće poglede civiliziranog svijeta. Ma, navikli smo mi i na te poglede, nisu nam bitni, ali bitno nam je prkosno dijete naučiti da ne može sve dobiti kad i kako želi, ali ponestalo nam snage, glasa, strpljenja. Kod kuće se još nekako i dogovorimo, imamo određene metode i tehnike, ali na moru sve dječje i nedječje obrnute i neobrnute psihologije padaju u..., pa, vodu. Morska sol kao da joj da supermoć - maksimalni otpor roditeljima. Svaka banalna situacija pretvorila se ovog ljetovanja u horor i nema dana u kojem nismo razmatrali prijevremeni odlazak kući.


Jasno mi je, ljubomorna je na brata i željna je nježnosti, ali ljubavlju obasipati nekoga tko je u svojoj najgoroj manifestaciji ponekad se čini nemogućom misijom. Samo jedan lijep dan, daj mi, Bože, molila sam se danima, da ne odemo kući kao najveći luzeri, bez ijedne uspomene lišene stresa. I bi Bog dobar. 









Jučer smo dan započeli gunđanjem, jer nebo je odlučilo poremetiti nam sve planove. E, nećeš, razbojniče. Zgrabili smo ručnike, kupaće kostime, rezervne kupaće kostime, gaćice, rezervne gaćice, odjeću, marelice, banane, kašice, grickalice, zlu ne trebalo, pelene, pelene za more, kremu za guzu, kremu za sunčanje, tristo vlažnih maramica, sunčane naočale x 2, narukavce za plivanje, sve papuče za more, 3 ležaljke, knjigice, lopatice, kantice i još stotinu drangulija, idemo na plažu, makar i sjekire padale. Kupali smo se pet minuta, pa smo, nakon što smo Franku doslovno izvukli iz mora, sjeli u bistro i ručali. Skoro hranu nisam trpala u sebe kao da sutra ne postoji, i skoro me uopće nije bilo sram moje djece. Franka jest cijelo vrijeme hodala oko stola pa jela pomfrit klečeći na stolici (opomenula sam ju samo pedeset puta), ali jela je! Smazali smo i ručak i desert i bili sretni, dok je kiša pljuštala, a cijela plaža se gurala u bistro u potrazi za zaklonom. Ostatak dana sunce se igralo na nebu s oblacima, pa smo odlučili s djecom otići u obližnji Novigrad. Grad je predivan, uređen, šaren, bogat zelenilom, i u svemu smo uspjeli uživati usprkos tome što je Franka silom htjela na mokri tobogan, dok su munje parale nebo. Pojeli smo i pizzu i u zadnji tren pobjegli kući od kiše, ili smo barem tako mislili. Putem se na nas spustio pljusak, nebo se zacrnilo, a mi smo trčali s djecom od auta do stana, smijući se jer je Juraj dahtao kao što dahće dok ulazi u hladno more, a Franka narikovala jer joj je majica sa slikom psića u ophodnji bila potpuno mokra.


Nismo mi bili strpljiviji, niti je Franka bila poslušnija, ali uspjeli smo dan preživjeti bez živčanih slomova, sam Bog zna kako. Kad smo to najmanje očekivali, uspjeli smo uživati u svojoj djeci, i jedno u drugome. Danas ćemo se spakirati i sutra krenuti via Osijek, i zaboravit ćemo sve suze i muke, sjećajući se samo Jurjevog prvog rođendana, dana u kojem smo obiteljski podijelili banana split, vidjeli puno kišobrana i pokisli do gaća.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...