Preskoči na glavni sadržaj

Prodala si dušu Frakturi, reče mi sestra

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva. 

Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica? Zašto bi ubila svog momka, bogatog i vječito nesretnog Sebastiana i najbolju prijateljicu, naperlitanu Amandu, što je prethodilo tragediji i kako je Maja od prosječne djevojke postala ozloglašena pritvorenica, samo su neka od pitanja koja si postavljamo dok sloj po sloj gulimo priču Malin Persson Giolito. Vrlo vješto autorica je dala Maji zastrašujuće autentičan glas privilegiranog i ravnodušnog švedskog tinejdžera koji uživa u besramnim zabavama i opasnim ljubavnim vezama, a koji ne gubi na intenzitetu ni u slučaju zatvorske spike (fan sam penalnog sustava, don't judge me). 


Svijetu je trebao ovaj roman o švedskoj stvarnosti koju kroje elite i imigranti, predrasude i kriminal, kao protuteža onome na što svi pomisle kad se spomenu skandinavske zemlje - zemlje gdje teku med i mlijeko, gdje su svi otvoreni, tolerantni, napredni, gdje se uživa u cimet rolicama i sve je hggye, život izgleda kao u Abbinim pjesmama, a kuće sliče na kataloge Ikee. Mnogi su Maju zamrzili raspličući čvor za kojeg se htjela uhvatiti da bi se izvukla iz živog pijeska. Ja ne. Vjerovala sam joj, suosjećala s njom, znajući da, što se više koprcaš u živom pijesku, to te on brže guta. Hoćete li izabrati prijezir ili empatiju - saznajte čitajući ovogodišnji najbolji roman iz žanra zločin-misterija-ljubav-young adult-socijalna politika-napetost-kazna.


Nisam žena koja kupuje cvijeće. Ponekad ga ukradem mami iz vrta, stavim u vazu i pravim se da imam nekog pojma o hortikulturi, ali istina jest da sam svojedobno ubila čak i kaktus i da su jedine biljke koje žive u mom stanu sanseverija i zamija - koje nazivaju i cvijećem za lijene žene. Nisam žena koja kupuje cvijeće, ali svejedno sam poželjela uzeti u ruke roman Vanesse Monfort Žene koje kupuju cvijeće. Svidjela mi se ideja o odraslom prijateljstvu ("Samo oni koji nas poznaju kao odrasle mogu nas vidjeti onakvim kakvi uistinu jesmo, a ne kakvi smo bili.") između žena koje naizgled nemaju ništa zajedničko osim da kupuju cvijeće u istoj cvjećarnici - jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika. 


Roman predvodi Marina koja je potpuno izgubljena poslije gubitka partnera i koja u četrdesetima kreće u potragu za svojom biti (može li ijedna žena uistinu biti baš toliko izgubljena?), uz pomoć zagonetne Olivije koja ju zapošljava u Anđelovom vrtu, cvjećarnici kroz koju će prodefilirati Cassandra, poslovna žena, Gala, moderna žena koja ne stari, Aurora, zvana Trpiružica, i Victoria, superžena, supermajka, superkraljica. Iskreno, nisam se poželjela sprijateljiti s ovim ženama koje su tako stereotipno potrpane u ladice i koje, budimo realni, u stvarnom životu, nikad ne bi popile kavu zajedno. Žene koje kupuju cvijeće nisu ispunile moja očekivanja, a tekst, obilno natopljen mudrolijama Olivije, koja ih sve drži na okupu, zapravo je self help priručnik upakiran u cvjetno pakovanje, jer žene vole cvijeće, žene će kupiti nešto samo zato što je cvjetno. Da, rečenice su doista lijepe, atmosfera Madrida mami, štivo je idealno za plažu, pogotovo zato jer će dijelovi o Marininom preuzimanju kormila nad životom biti idealni za drijemku u hladu borova, ali nisam povjerovala u to prijateljstvo, i čežnja za iskrenim ženskim prijateljstvom, ne onim tipa lakirajmo-nokte-i-pričajmo-o-mojoj-simpatiji-cijelu-noć, nego onim tipa budi tu, suosjećaj sa mnom, raduj se sa mnom - ostala je samo čežnja, a čežnja ne ispunjava, čežnja ne pokreće ženu, a valjalo bi "početi živjeti, i prestati razmišljati kako to učiniti", kako veli Olivia.



Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...