Preskoči na glavni sadržaj

Prodala si dušu Frakturi, reče mi sestra

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva. 

Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica? Zašto bi ubila svog momka, bogatog i vječito nesretnog Sebastiana i najbolju prijateljicu, naperlitanu Amandu, što je prethodilo tragediji i kako je Maja od prosječne djevojke postala ozloglašena pritvorenica, samo su neka od pitanja koja si postavljamo dok sloj po sloj gulimo priču Malin Persson Giolito. Vrlo vješto autorica je dala Maji zastrašujuće autentičan glas privilegiranog i ravnodušnog švedskog tinejdžera koji uživa u besramnim zabavama i opasnim ljubavnim vezama, a koji ne gubi na intenzitetu ni u slučaju zatvorske spike (fan sam penalnog sustava, don't judge me). 


Svijetu je trebao ovaj roman o švedskoj stvarnosti koju kroje elite i imigranti, predrasude i kriminal, kao protuteža onome na što svi pomisle kad se spomenu skandinavske zemlje - zemlje gdje teku med i mlijeko, gdje su svi otvoreni, tolerantni, napredni, gdje se uživa u cimet rolicama i sve je hggye, život izgleda kao u Abbinim pjesmama, a kuće sliče na kataloge Ikee. Mnogi su Maju zamrzili raspličući čvor za kojeg se htjela uhvatiti da bi se izvukla iz živog pijeska. Ja ne. Vjerovala sam joj, suosjećala s njom, znajući da, što se više koprcaš u živom pijesku, to te on brže guta. Hoćete li izabrati prijezir ili empatiju - saznajte čitajući ovogodišnji najbolji roman iz žanra zločin-misterija-ljubav-young adult-socijalna politika-napetost-kazna.


Nisam žena koja kupuje cvijeće. Ponekad ga ukradem mami iz vrta, stavim u vazu i pravim se da imam nekog pojma o hortikulturi, ali istina jest da sam svojedobno ubila čak i kaktus i da su jedine biljke koje žive u mom stanu sanseverija i zamija - koje nazivaju i cvijećem za lijene žene. Nisam žena koja kupuje cvijeće, ali svejedno sam poželjela uzeti u ruke roman Vanesse Monfort Žene koje kupuju cvijeće. Svidjela mi se ideja o odraslom prijateljstvu ("Samo oni koji nas poznaju kao odrasle mogu nas vidjeti onakvim kakvi uistinu jesmo, a ne kakvi smo bili.") između žena koje naizgled nemaju ništa zajedničko osim da kupuju cvijeće u istoj cvjećarnici - jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika. 


Roman predvodi Marina koja je potpuno izgubljena poslije gubitka partnera i koja u četrdesetima kreće u potragu za svojom biti (može li ijedna žena uistinu biti baš toliko izgubljena?), uz pomoć zagonetne Olivije koja ju zapošljava u Anđelovom vrtu, cvjećarnici kroz koju će prodefilirati Cassandra, poslovna žena, Gala, moderna žena koja ne stari, Aurora, zvana Trpiružica, i Victoria, superžena, supermajka, superkraljica. Iskreno, nisam se poželjela sprijateljiti s ovim ženama koje su tako stereotipno potrpane u ladice i koje, budimo realni, u stvarnom životu, nikad ne bi popile kavu zajedno. Žene koje kupuju cvijeće nisu ispunile moja očekivanja, a tekst, obilno natopljen mudrolijama Olivije, koja ih sve drži na okupu, zapravo je self help priručnik upakiran u cvjetno pakovanje, jer žene vole cvijeće, žene će kupiti nešto samo zato što je cvjetno. Da, rečenice su doista lijepe, atmosfera Madrida mami, štivo je idealno za plažu, pogotovo zato jer će dijelovi o Marininom preuzimanju kormila nad životom biti idealni za drijemku u hladu borova, ali nisam povjerovala u to prijateljstvo, i čežnja za iskrenim ženskim prijateljstvom, ne onim tipa lakirajmo-nokte-i-pričajmo-o-mojoj-simpatiji-cijelu-noć, nego onim tipa budi tu, suosjećaj sa mnom, raduj se sa mnom - ostala je samo čežnja, a čežnja ne ispunjava, čežnja ne pokreće ženu, a valjalo bi "početi živjeti, i prestati razmišljati kako to učiniti", kako veli Olivia.



Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...