Preskoči na glavni sadržaj

Malo veliko živciranje

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?").


Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kutu teglice s muškatlima i stari hrđavi šporet zbog kojeg terasa sliči na ljetnu ku'inju moje bake Julke u Vukojevcima. Čista idila, kadli neke tri sredovječne kvočke počnu mučiti konobaricu, bistrooku djevojku koja nije navršila ni dvadeset - jer su je čekale par minuta. "Mico, ti si ovdje prek' studentskog?", pitaju tobože brižno pa stanu nabrajati sto načina na koje žele svoju kavu, uvjerene da je svaki trenutak pravi trenutak za prikazati se ženom koja zna što želi od života. Izmučeno čeljade krene prema meni, koja razrogačenih očiju pratim razgovor s kvočkama (Can't help it! It was like watching a car crash!), uzeti narudžbu, a najglasnija od njih vikne: "A da odeš ti to prvo napraviti prije nego zaboraviš?"


Naručivši kavu s mlijekom, toplim ili hladnim, svejedno mi, zamislila sam se nad tim svijetom odraslih u koji sam ušla, odraslih kojima ni pauza nije sveta. Ne smiješ na pauzi nekoga rasplakati ili omalovažavati, ne možeš, i gotovo! Dok sam tako mozgala o tome gdje je nestala empatija, i hoće li ikada više ljudi o ljubaznosti suditi kao o vrlini, utonula sam u svijet Liane Moriarty. Ovog ljeta pogledala sam drugu sezonu Little big lies (zubi Meryl Streep bili su mi fenomenalni!) i čeznula sam za fiksom dobrog starog domestic suspence romana za koji se ova ženska iz Land Down Under specijalizirala. Posegnula sam za njenom Malo je nedostajalo (Truly madly guilty, originalno) koju sam lani osvojila na Bibliovcinoj stranici, i naživcirala se k'o nikad!


Dakle, ova knjiga... Ova knjiga kida živce, pa čupate kosu, pa se meškoljite u stolici, pa guglate "What the hell happens at the bbq?", pa prelistavate na kraj pa na ponovno početak, pa razmišljate hoće li vas obična mala knjiga otjerati u Vrapče. Čitava priča svodi se na tri para i troje djece. Slovenac Vid koji sliči Toniju Sopranu i njegova hot ass supruga Tiffany pozovu na roštilj susjede Eriku i Olivera, te Erikinu prijateljicu čelisticu Clementine, njenog muža Sama i dvije kćeri, Ruby i Holly, i taj roštilj promjeni njihove živote. Secirajući njihove misli koje lete isprekidano od dana roštilja do sadašnjosti, Moriarty, poput kakve moderne Agathe Christie, krajnje suptilno čitatelju daje hintove koji ga tjeraju da čita, čita, čita dok ne otkrije kakav se to incident zbio na roštilju da i samo prisjećanje na njega kod svakog od njih priziva jezu, strah i užas. Rekli bi ljudi - žena od ničeg napravila roman! Podsjetila me malo stilom i na Virginiju Woolf i njenu struju svijesti jer Moriarty ima tu besprijekornu vještinu stvaranja autentičnih i slojevitih likova (i vaša baka-servis gleda Umorstva u Midsomeru, i vi, dok se svađate s partnerom, koristite riječi 'nikad' i 'uvijek' iako znate da se radi o udarcima ispod pojasa, priznajte!) koji bi nas mogli navući i na čitanje najbanalnije priče, i mogli bi nas natjerati da poželimo još!


U ovoj knjizi nisam uživala, ali oduševljena sam tehnikom kojom je napisana! Iako se fabula čini jednostavnom, likovi u knjizi to nikako nisu, a njihovi problemi, kompleksi i životna prtljaga ponukali su me na razmišljanje o mnogočemu, pa i o mom osobnom traumatičnom iskustvu nalik ovom incidentu na roštilju. (Aha! Sad vas još više zanima, zar ne?) Između ostalog, razmišljala sam i o ljubaznosti, kojom sam i započela ovu priču. Može li se pretjerati s ljubaznošću? Nisam na to ranije tako gledala, ali čini se da pretjerano ljubazni ljudi nisu nužno zadovoljni svojim životom - naime, oni često žive s partnerima koje ne vole i kojima ne vjeruju, često odlaze na proslave rođendana na koje ne žele ići, često piju kave s ljudima s kojima nemaju ništa zajedničko, često rade posao na kojem ih se podcjenjuje, često shvate da dijete, kućni ljubimac ili kuća u pregrađu nisu njihov san, nego tuđi - samo zato jer su bili preljubazni. Valjda i s ljubaznošću, kao i sa svime u ovom životu, valja biti umjeren, uvijek nastojeći ne povrijediti drugoga, ali i ne izgubiti samog sebe pritom. Dakako, neiskusni konobari/ce posebna su kategorija ljudi prema kojima je ljubaznost must, pa imajte to na umu!

Da zaključim (željna sam razgovora s odraslima, nemojte zamjeriti dugi post!), talent autorice, kompleksnost njenih likova, životne pouke, ali i empatija koju, kako proizlazi iz ove knjige, Moriarty nedvojbeno i apsolutno zasluženo gaji prema neiskusnim konobarima, dovoljan su mi znak - ovo je početak jednog predivnog čitalačkog prijateljstva!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...