Preskoči na glavni sadržaj

Malo veliko živciranje

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?").


Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kutu teglice s muškatlima i stari hrđavi šporet zbog kojeg terasa sliči na ljetnu ku'inju moje bake Julke u Vukojevcima. Čista idila, kadli neke tri sredovječne kvočke počnu mučiti konobaricu, bistrooku djevojku koja nije navršila ni dvadeset - jer su je čekale par minuta. "Mico, ti si ovdje prek' studentskog?", pitaju tobože brižno pa stanu nabrajati sto načina na koje žele svoju kavu, uvjerene da je svaki trenutak pravi trenutak za prikazati se ženom koja zna što želi od života. Izmučeno čeljade krene prema meni, koja razrogačenih očiju pratim razgovor s kvočkama (Can't help it! It was like watching a car crash!), uzeti narudžbu, a najglasnija od njih vikne: "A da odeš ti to prvo napraviti prije nego zaboraviš?"


Naručivši kavu s mlijekom, toplim ili hladnim, svejedno mi, zamislila sam se nad tim svijetom odraslih u koji sam ušla, odraslih kojima ni pauza nije sveta. Ne smiješ na pauzi nekoga rasplakati ili omalovažavati, ne možeš, i gotovo! Dok sam tako mozgala o tome gdje je nestala empatija, i hoće li ikada više ljudi o ljubaznosti suditi kao o vrlini, utonula sam u svijet Liane Moriarty. Ovog ljeta pogledala sam drugu sezonu Little big lies (zubi Meryl Streep bili su mi fenomenalni!) i čeznula sam za fiksom dobrog starog domestic suspence romana za koji se ova ženska iz Land Down Under specijalizirala. Posegnula sam za njenom Malo je nedostajalo (Truly madly guilty, originalno) koju sam lani osvojila na Bibliovcinoj stranici, i naživcirala se k'o nikad!


Dakle, ova knjiga... Ova knjiga kida živce, pa čupate kosu, pa se meškoljite u stolici, pa guglate "What the hell happens at the bbq?", pa prelistavate na kraj pa na ponovno početak, pa razmišljate hoće li vas obična mala knjiga otjerati u Vrapče. Čitava priča svodi se na tri para i troje djece. Slovenac Vid koji sliči Toniju Sopranu i njegova hot ass supruga Tiffany pozovu na roštilj susjede Eriku i Olivera, te Erikinu prijateljicu čelisticu Clementine, njenog muža Sama i dvije kćeri, Ruby i Holly, i taj roštilj promjeni njihove živote. Secirajući njihove misli koje lete isprekidano od dana roštilja do sadašnjosti, Moriarty, poput kakve moderne Agathe Christie, krajnje suptilno čitatelju daje hintove koji ga tjeraju da čita, čita, čita dok ne otkrije kakav se to incident zbio na roštilju da i samo prisjećanje na njega kod svakog od njih priziva jezu, strah i užas. Rekli bi ljudi - žena od ničeg napravila roman! Podsjetila me malo stilom i na Virginiju Woolf i njenu struju svijesti jer Moriarty ima tu besprijekornu vještinu stvaranja autentičnih i slojevitih likova (i vaša baka-servis gleda Umorstva u Midsomeru, i vi, dok se svađate s partnerom, koristite riječi 'nikad' i 'uvijek' iako znate da se radi o udarcima ispod pojasa, priznajte!) koji bi nas mogli navući i na čitanje najbanalnije priče, i mogli bi nas natjerati da poželimo još!


U ovoj knjizi nisam uživala, ali oduševljena sam tehnikom kojom je napisana! Iako se fabula čini jednostavnom, likovi u knjizi to nikako nisu, a njihovi problemi, kompleksi i životna prtljaga ponukali su me na razmišljanje o mnogočemu, pa i o mom osobnom traumatičnom iskustvu nalik ovom incidentu na roštilju. (Aha! Sad vas još više zanima, zar ne?) Između ostalog, razmišljala sam i o ljubaznosti, kojom sam i započela ovu priču. Može li se pretjerati s ljubaznošću? Nisam na to ranije tako gledala, ali čini se da pretjerano ljubazni ljudi nisu nužno zadovoljni svojim životom - naime, oni često žive s partnerima koje ne vole i kojima ne vjeruju, često odlaze na proslave rođendana na koje ne žele ići, često piju kave s ljudima s kojima nemaju ništa zajedničko, često rade posao na kojem ih se podcjenjuje, često shvate da dijete, kućni ljubimac ili kuća u pregrađu nisu njihov san, nego tuđi - samo zato jer su bili preljubazni. Valjda i s ljubaznošću, kao i sa svime u ovom životu, valja biti umjeren, uvijek nastojeći ne povrijediti drugoga, ali i ne izgubiti samog sebe pritom. Dakako, neiskusni konobari/ce posebna su kategorija ljudi prema kojima je ljubaznost must, pa imajte to na umu!

Da zaključim (željna sam razgovora s odraslima, nemojte zamjeriti dugi post!), talent autorice, kompleksnost njenih likova, životne pouke, ali i empatija koju, kako proizlazi iz ove knjige, Moriarty nedvojbeno i apsolutno zasluženo gaji prema neiskusnim konobarima, dovoljan su mi znak - ovo je početak jednog predivnog čitalačkog prijateljstva!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...