Preskoči na glavni sadržaj

Malo veliko živciranje

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?").


Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kutu teglice s muškatlima i stari hrđavi šporet zbog kojeg terasa sliči na ljetnu ku'inju moje bake Julke u Vukojevcima. Čista idila, kadli neke tri sredovječne kvočke počnu mučiti konobaricu, bistrooku djevojku koja nije navršila ni dvadeset - jer su je čekale par minuta. "Mico, ti si ovdje prek' studentskog?", pitaju tobože brižno pa stanu nabrajati sto načina na koje žele svoju kavu, uvjerene da je svaki trenutak pravi trenutak za prikazati se ženom koja zna što želi od života. Izmučeno čeljade krene prema meni, koja razrogačenih očiju pratim razgovor s kvočkama (Can't help it! It was like watching a car crash!), uzeti narudžbu, a najglasnija od njih vikne: "A da odeš ti to prvo napraviti prije nego zaboraviš?"


Naručivši kavu s mlijekom, toplim ili hladnim, svejedno mi, zamislila sam se nad tim svijetom odraslih u koji sam ušla, odraslih kojima ni pauza nije sveta. Ne smiješ na pauzi nekoga rasplakati ili omalovažavati, ne možeš, i gotovo! Dok sam tako mozgala o tome gdje je nestala empatija, i hoće li ikada više ljudi o ljubaznosti suditi kao o vrlini, utonula sam u svijet Liane Moriarty. Ovog ljeta pogledala sam drugu sezonu Little big lies (zubi Meryl Streep bili su mi fenomenalni!) i čeznula sam za fiksom dobrog starog domestic suspence romana za koji se ova ženska iz Land Down Under specijalizirala. Posegnula sam za njenom Malo je nedostajalo (Truly madly guilty, originalno) koju sam lani osvojila na Bibliovcinoj stranici, i naživcirala se k'o nikad!


Dakle, ova knjiga... Ova knjiga kida živce, pa čupate kosu, pa se meškoljite u stolici, pa guglate "What the hell happens at the bbq?", pa prelistavate na kraj pa na ponovno početak, pa razmišljate hoće li vas obična mala knjiga otjerati u Vrapče. Čitava priča svodi se na tri para i troje djece. Slovenac Vid koji sliči Toniju Sopranu i njegova hot ass supruga Tiffany pozovu na roštilj susjede Eriku i Olivera, te Erikinu prijateljicu čelisticu Clementine, njenog muža Sama i dvije kćeri, Ruby i Holly, i taj roštilj promjeni njihove živote. Secirajući njihove misli koje lete isprekidano od dana roštilja do sadašnjosti, Moriarty, poput kakve moderne Agathe Christie, krajnje suptilno čitatelju daje hintove koji ga tjeraju da čita, čita, čita dok ne otkrije kakav se to incident zbio na roštilju da i samo prisjećanje na njega kod svakog od njih priziva jezu, strah i užas. Rekli bi ljudi - žena od ničeg napravila roman! Podsjetila me malo stilom i na Virginiju Woolf i njenu struju svijesti jer Moriarty ima tu besprijekornu vještinu stvaranja autentičnih i slojevitih likova (i vaša baka-servis gleda Umorstva u Midsomeru, i vi, dok se svađate s partnerom, koristite riječi 'nikad' i 'uvijek' iako znate da se radi o udarcima ispod pojasa, priznajte!) koji bi nas mogli navući i na čitanje najbanalnije priče, i mogli bi nas natjerati da poželimo još!


U ovoj knjizi nisam uživala, ali oduševljena sam tehnikom kojom je napisana! Iako se fabula čini jednostavnom, likovi u knjizi to nikako nisu, a njihovi problemi, kompleksi i životna prtljaga ponukali su me na razmišljanje o mnogočemu, pa i o mom osobnom traumatičnom iskustvu nalik ovom incidentu na roštilju. (Aha! Sad vas još više zanima, zar ne?) Između ostalog, razmišljala sam i o ljubaznosti, kojom sam i započela ovu priču. Može li se pretjerati s ljubaznošću? Nisam na to ranije tako gledala, ali čini se da pretjerano ljubazni ljudi nisu nužno zadovoljni svojim životom - naime, oni često žive s partnerima koje ne vole i kojima ne vjeruju, često odlaze na proslave rođendana na koje ne žele ići, često piju kave s ljudima s kojima nemaju ništa zajedničko, često rade posao na kojem ih se podcjenjuje, često shvate da dijete, kućni ljubimac ili kuća u pregrađu nisu njihov san, nego tuđi - samo zato jer su bili preljubazni. Valjda i s ljubaznošću, kao i sa svime u ovom životu, valja biti umjeren, uvijek nastojeći ne povrijediti drugoga, ali i ne izgubiti samog sebe pritom. Dakako, neiskusni konobari/ce posebna su kategorija ljudi prema kojima je ljubaznost must, pa imajte to na umu!

Da zaključim (željna sam razgovora s odraslima, nemojte zamjeriti dugi post!), talent autorice, kompleksnost njenih likova, životne pouke, ali i empatija koju, kako proizlazi iz ove knjige, Moriarty nedvojbeno i apsolutno zasluženo gaji prema neiskusnim konobarima, dovoljan su mi znak - ovo je početak jednog predivnog čitalačkog prijateljstva!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...