Preskoči na glavni sadržaj

Mad about Bridget

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73


Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos.

Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja radnih zadataka, usrećivanja zaručnika, održavanja kućanstva, organiziranja vjenčanja i realizacije beauty odluka, sjetim se često stare prijateljice - Bridget Jones - one koja uvijek iznova dokazuje da nisu svi koji lutaju potpuno izgubljeni.


Bridget je nezgrapna, smotana, loša u mnogočemu, konci nikad nisu u njenim rukama, ali nikada nije lažna - ne srami se svojih padova, nikada ne glumi Miss Perfect, nikada ne bježi od neuspjeha, i nikada, ali baš nikada se ne predaje. Upravo zato sam joj se obradovala u trećem dijelu serijala Helen Fielding, podnaslova Luda za njim (Mad about the boy), u kojem je udovica i samohrana majka koja nastoji upravljati s dvoje djece, oplakivati muža i upecati mlađeg frajera, i to putem hi-tech uređaja i društvenih mreža o kojima nema pojma. Iako su treću knjigu o Bridget Jones kritičari popljuvali, ja se Jonesici rado vraćam i još uvijek u njoj pronalazim utjehu da nisam jedina žena koja po mjesec dana ne čupa obrve, koja nosi jedan svečani outfit over and over, koja mahnito broji kalorije a ipak pojede cijelu vrećicu čipsa, koja nije zadovoljna sama sobom i vječito nosi gaće u kojima ne bi htjela biti zatečena za vrijeme prometne nesreće. Ako ste je voljeli u Dnevnik Bridget Jones i Na rubu pameti, voljet ćete je i ovom posljednjem izdanju!

Organizirati se, poput Bridget, svako malo, smrtno ozbiljna, nastojim donoseći odluke u čijem provođenju mi nedostaje discipline. Tako često odlučim da ću štedjeti, hranu kupovati samo po akcijskoj cijeni, pratiti kataloge i sniženja i da neću jesti izvan kuće. Da ću piti 2 litre vode na dan i da ću se presvući u suhi kupaći čim izađem iz mora. Jednom mjesečno (čudne li podudarnosti) odlučim da ću ovaj put zaista izgubiti tih pet kila koje mi brane da budem zadovoljnija od ikoje druge žene u svojoj koži, da neću pojesti svaki sladoled koji mi se nađe na putu i da neću gledati filmove u društvu grickalica. Odlučim da ću biti prirodna, da se neću šminkati i da ću uživati u prirodnoj boji svoje kose, te se kunem da neću tiskati prištiće i stvarati nove kratere na svojoj koži.


I evo me, s izrastom od 5 centimentara, s podočnjacima do koljena, s velikom potkožnom čvimbom nasred brade. Evo me sa za 57,14 kuna lakšim novčanikom (kupljene vaginalete), i s utješnom novom crnom torbicom (ali u moju obranu - kupila sam je u Accessorizeu za 149 kn, a ranije je bila 299 kn!) i novim lakom za nokte (ali ja obožavam Zameo ih vjetar i Lady Scarlet nijansu MaxFactora!) - pijuckajući light smoothie prelistavam stranice Coolinarike i tražim recept za zanimljivu čokoladnu tortu dok moj želudac proživljava fazu znanu kao stalno-sam-gladna-miči-mi-se-s-očiju-ili-ću-te-pojesti. Ali, ne predajem se, cilj je zacrtan, a svaki dan je prilika za novi početak - tako me naučila Bridget! 

Uostalom, moj je Mr. Darcy još uvijek uz mene, sretni smo i nemamo napasti koje se penju po drveću i koje će iz škole na kosi donijeti uši, i nema razloga da ne uživam u jednom od najsretnijih razdoblja svog života - ne brinući o popisima i odlukama koje ostaju samo mrtvo slovo na papiru, s pet kila više ili manje.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e