Preskoči na glavni sadržaj

Mad about Bridget

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73


Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos.

Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja radnih zadataka, usrećivanja zaručnika, održavanja kućanstva, organiziranja vjenčanja i realizacije beauty odluka, sjetim se često stare prijateljice - Bridget Jones - one koja uvijek iznova dokazuje da nisu svi koji lutaju potpuno izgubljeni.


Bridget je nezgrapna, smotana, loša u mnogočemu, konci nikad nisu u njenim rukama, ali nikada nije lažna - ne srami se svojih padova, nikada ne glumi Miss Perfect, nikada ne bježi od neuspjeha, i nikada, ali baš nikada se ne predaje. Upravo zato sam joj se obradovala u trećem dijelu serijala Helen Fielding, podnaslova Luda za njim (Mad about the boy), u kojem je udovica i samohrana majka koja nastoji upravljati s dvoje djece, oplakivati muža i upecati mlađeg frajera, i to putem hi-tech uređaja i društvenih mreža o kojima nema pojma. Iako su treću knjigu o Bridget Jones kritičari popljuvali, ja se Jonesici rado vraćam i još uvijek u njoj pronalazim utjehu da nisam jedina žena koja po mjesec dana ne čupa obrve, koja nosi jedan svečani outfit over and over, koja mahnito broji kalorije a ipak pojede cijelu vrećicu čipsa, koja nije zadovoljna sama sobom i vječito nosi gaće u kojima ne bi htjela biti zatečena za vrijeme prometne nesreće. Ako ste je voljeli u Dnevnik Bridget Jones i Na rubu pameti, voljet ćete je i ovom posljednjem izdanju!

Organizirati se, poput Bridget, svako malo, smrtno ozbiljna, nastojim donoseći odluke u čijem provođenju mi nedostaje discipline. Tako često odlučim da ću štedjeti, hranu kupovati samo po akcijskoj cijeni, pratiti kataloge i sniženja i da neću jesti izvan kuće. Da ću piti 2 litre vode na dan i da ću se presvući u suhi kupaći čim izađem iz mora. Jednom mjesečno (čudne li podudarnosti) odlučim da ću ovaj put zaista izgubiti tih pet kila koje mi brane da budem zadovoljnija od ikoje druge žene u svojoj koži, da neću pojesti svaki sladoled koji mi se nađe na putu i da neću gledati filmove u društvu grickalica. Odlučim da ću biti prirodna, da se neću šminkati i da ću uživati u prirodnoj boji svoje kose, te se kunem da neću tiskati prištiće i stvarati nove kratere na svojoj koži.


I evo me, s izrastom od 5 centimentara, s podočnjacima do koljena, s velikom potkožnom čvimbom nasred brade. Evo me sa za 57,14 kuna lakšim novčanikom (kupljene vaginalete), i s utješnom novom crnom torbicom (ali u moju obranu - kupila sam je u Accessorizeu za 149 kn, a ranije je bila 299 kn!) i novim lakom za nokte (ali ja obožavam Zameo ih vjetar i Lady Scarlet nijansu MaxFactora!) - pijuckajući light smoothie prelistavam stranice Coolinarike i tražim recept za zanimljivu čokoladnu tortu dok moj želudac proživljava fazu znanu kao stalno-sam-gladna-miči-mi-se-s-očiju-ili-ću-te-pojesti. Ali, ne predajem se, cilj je zacrtan, a svaki dan je prilika za novi početak - tako me naučila Bridget! 

Uostalom, moj je Mr. Darcy još uvijek uz mene, sretni smo i nemamo napasti koje se penju po drveću i koje će iz škole na kosi donijeti uši, i nema razloga da ne uživam u jednom od najsretnijih razdoblja svog života - ne brinući o popisima i odlukama koje ostaju samo mrtvo slovo na papiru, s pet kila više ili manje.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...