Preskoči na glavni sadržaj

Mad about Bridget

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73


Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos.

Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja radnih zadataka, usrećivanja zaručnika, održavanja kućanstva, organiziranja vjenčanja i realizacije beauty odluka, sjetim se često stare prijateljice - Bridget Jones - one koja uvijek iznova dokazuje da nisu svi koji lutaju potpuno izgubljeni.


Bridget je nezgrapna, smotana, loša u mnogočemu, konci nikad nisu u njenim rukama, ali nikada nije lažna - ne srami se svojih padova, nikada ne glumi Miss Perfect, nikada ne bježi od neuspjeha, i nikada, ali baš nikada se ne predaje. Upravo zato sam joj se obradovala u trećem dijelu serijala Helen Fielding, podnaslova Luda za njim (Mad about the boy), u kojem je udovica i samohrana majka koja nastoji upravljati s dvoje djece, oplakivati muža i upecati mlađeg frajera, i to putem hi-tech uređaja i društvenih mreža o kojima nema pojma. Iako su treću knjigu o Bridget Jones kritičari popljuvali, ja se Jonesici rado vraćam i još uvijek u njoj pronalazim utjehu da nisam jedina žena koja po mjesec dana ne čupa obrve, koja nosi jedan svečani outfit over and over, koja mahnito broji kalorije a ipak pojede cijelu vrećicu čipsa, koja nije zadovoljna sama sobom i vječito nosi gaće u kojima ne bi htjela biti zatečena za vrijeme prometne nesreće. Ako ste je voljeli u Dnevnik Bridget Jones i Na rubu pameti, voljet ćete je i ovom posljednjem izdanju!

Organizirati se, poput Bridget, svako malo, smrtno ozbiljna, nastojim donoseći odluke u čijem provođenju mi nedostaje discipline. Tako često odlučim da ću štedjeti, hranu kupovati samo po akcijskoj cijeni, pratiti kataloge i sniženja i da neću jesti izvan kuće. Da ću piti 2 litre vode na dan i da ću se presvući u suhi kupaći čim izađem iz mora. Jednom mjesečno (čudne li podudarnosti) odlučim da ću ovaj put zaista izgubiti tih pet kila koje mi brane da budem zadovoljnija od ikoje druge žene u svojoj koži, da neću pojesti svaki sladoled koji mi se nađe na putu i da neću gledati filmove u društvu grickalica. Odlučim da ću biti prirodna, da se neću šminkati i da ću uživati u prirodnoj boji svoje kose, te se kunem da neću tiskati prištiće i stvarati nove kratere na svojoj koži.


I evo me, s izrastom od 5 centimentara, s podočnjacima do koljena, s velikom potkožnom čvimbom nasred brade. Evo me sa za 57,14 kuna lakšim novčanikom (kupljene vaginalete), i s utješnom novom crnom torbicom (ali u moju obranu - kupila sam je u Accessorizeu za 149 kn, a ranije je bila 299 kn!) i novim lakom za nokte (ali ja obožavam Zameo ih vjetar i Lady Scarlet nijansu MaxFactora!) - pijuckajući light smoothie prelistavam stranice Coolinarike i tražim recept za zanimljivu čokoladnu tortu dok moj želudac proživljava fazu znanu kao stalno-sam-gladna-miči-mi-se-s-očiju-ili-ću-te-pojesti. Ali, ne predajem se, cilj je zacrtan, a svaki dan je prilika za novi početak - tako me naučila Bridget! 

Uostalom, moj je Mr. Darcy još uvijek uz mene, sretni smo i nemamo napasti koje se penju po drveću i koje će iz škole na kosi donijeti uši, i nema razloga da ne uživam u jednom od najsretnijih razdoblja svog života - ne brinući o popisima i odlukama koje ostaju samo mrtvo slovo na papiru, s pet kila više ili manje.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...