Preskoči na glavni sadržaj

A love that never was

Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“, zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude sretan, da bude sa ženom koja će čeznuti za njim, a ne za nekim nepoznatim divljim muškarcem - svatko zaslužuje takvu ljubav, a ne ostatke nečega što se davno znalo ljubavlju. Trenutak u kojem njena djeca shvate da za njenog života svoju majku nisu ni poznavali, da je cijeloga života voljela drugoga muškarca – uvijek mi slomi srce. Sručiti godine nesreće i pitanja na svoje najbliže, ma ima li sebičnije stvari? Ako ih je već htjela zaštiti, trebala je baciti sva ta pisma! Vražja Francesca, uvijek mi digne tlak!


Sada sam starija, tobože zrelija. Shvaćam da je mudrica ostala jer je znala da ni s Robertom ne bi bila vječito sretna. Htjela je tu ljubav ostaviti netaknutu, da bude uspomena kojoj će pribjeći u teškim trenucima. Takve smo mi žene. Ma takvi su i muškarci! Nikada se ne radi o toj drugoj osobi - riječ je uvijek samo o praznini koju nastojimo ispuniti, o sebičnim prohtjevima i egoizmu zbog kojeg mislimo da zaslužujemo da nas netko cijeloga života promatra s obožavanjem.


Mostove okruga Madison u 21. stoljeću odlučila je oživjeti mlada filmašica Sarah Polley u filmu Take this waltz (da, onaj Cohenov). Melankolična i nezadovoljna brakom Margot (Michelle Williams) na putovanju upoznaje zanimljivog stranca kojemu s nevjerojatnom lakoćom govori o svom strahu od straha, o onom osjećaju koji čovjeka snađe kad se treba ukrcati na vlak ili avion, o strepnji da će biti izgubljen, zaboravljen, ostavljen između neba i zemlje. Nakon simpatičnog upoznavanja, pri povratku kući, Margot i Daniel (Luke Kirby) uviđaju da su susjedi, i počinju nevolje.


Hoće li se Margot zauvijek, poput Francesce, pitati što je moglo biti da je stisnula zube i otisnula se u pustolovinu te uživati u tišini pred TV-om s mužem (Seth Rogan) koji ju ne voli na način na koji bi ona htjela, ili će poći za novim, ne shvaćajući da sve novo kad tad postane staro – otkrijte u ovom slatkom filmu kojeg krasi jedan erotični trenutak u kafiću, jedan romantični dogovor koji uključuje svjetionik, skriveni pogledi, neodoljiva privlačnost, divna fotografija, šarmantna kostimografija i dirljiva glazba o ljubavi koja ostane nadrealna samo ukoliko se u nju niti ne upustimo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...