Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“, zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude sretan, da bude sa ženom koja će čeznuti za njim, a ne za nekim nepoznatim divljim muškarcem - svatko zaslužuje takvu ljubav, a ne ostatke nečega što se davno znalo ljubavlju. Trenutak u kojem njena djeca shvate da za njenog života svoju majku nisu ni poznavali, da je cijeloga života voljela drugoga muškarca – uvijek mi slomi srce. Sručiti godine nesreće i pitanja na svoje najbliže, ma ima li sebičnije stvari? Ako ih je već htjela zaštiti, trebala je baciti sva ta pisma! Vražja Francesca, uvijek mi digne tlak!
Sada sam starija, tobože zrelija. Shvaćam da je mudrica ostala jer je znala da ni s Robertom ne bi bila vječito sretna. Htjela je tu ljubav ostaviti netaknutu, da bude uspomena kojoj će pribjeći u teškim trenucima. Takve smo mi žene. Ma takvi su i muškarci! Nikada se ne radi o toj drugoj osobi - riječ je uvijek samo o praznini koju nastojimo ispuniti, o sebičnim prohtjevima i egoizmu zbog kojeg mislimo da zaslužujemo da nas netko cijeloga života promatra s obožavanjem.
Mostove okruga Madison u 21. stoljeću odlučila je oživjeti mlada filmašica Sarah Polley u filmu Take this waltz (da, onaj Cohenov). Melankolična i nezadovoljna brakom Margot (Michelle Williams) na putovanju upoznaje zanimljivog stranca kojemu s nevjerojatnom lakoćom govori o svom strahu od straha, o onom osjećaju koji čovjeka snađe kad se treba ukrcati na vlak ili avion, o strepnji da će biti izgubljen, zaboravljen, ostavljen između neba i zemlje. Nakon simpatičnog upoznavanja, pri povratku kući, Margot i Daniel (Luke Kirby) uviđaju da su susjedi, i počinju nevolje.
Hoće li se Margot zauvijek, poput Francesce, pitati što je moglo biti da je stisnula zube i otisnula se u pustolovinu te uživati u tišini pred TV-om s mužem (Seth Rogan) koji ju ne voli na način na koji bi ona htjela, ili će poći za novim, ne shvaćajući da sve novo kad tad postane staro – otkrijte u ovom slatkom filmu kojeg krasi jedan erotični trenutak u kafiću, jedan romantični dogovor koji uključuje svjetionik, skriveni pogledi, neodoljiva privlačnost, divna fotografija, šarmantna kostimografija i dirljiva glazba o ljubavi koja ostane nadrealna samo ukoliko se u nju niti ne upustimo.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)