Preskoči na glavni sadržaj

Malo mjesto na Haitiju

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem. 


Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.


Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava. 


Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...
Objavi komentar
Pročitajte više