Preskoči na glavni sadržaj

Malo mjesto na Haitiju

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem. 


Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.


Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava. 


Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...
Objavi komentar
Pročitajte više