Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.
Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.
Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.
Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.
Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!
Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.
Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).
I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!
U ponedjeljak sam posjetila Zadar. Toliko nam se svidio i nismo uspjeli sve razgledati, da smo se vratili i u utorak :) Stvarno mi se svidjelo što su stavili zelenilo gdje god su imali prostora. I parkovi su im predivni!
OdgovoriIzbrišiI ja sam morala zaći u svaki perivoj - zbog Šibenika mi kronično nedostataje zelenila! Zadar ima sve - i drveće i more! :)
OdgovoriIzbrišiNedostaje mi Zadar i fakultetski dani... Ovaj post sa slikama me vratio, pa i ne baš toliko daleko unatrag.
OdgovoriIzbriši