Preskoči na glavni sadržaj

Grad u kojem momci postaju mladoženje

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.

Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.


Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.

Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!


Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.

Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).


Nismo tog dana pili maraskino u kojem su uživali Napoleon Bonaparte i Honore de Balzac (ta mama je napravila tonu domaćeg višnjevca od kojeg nema slađeg), ali smo uspjeli sresti drage prijatelje (aaaaaaaaaaaaaaaa!!) i opremiti mladoženju u Galileu, koji preporučujemo svim mladencima. Crno svečano odijelo s popustom od 40%, dvije košulje za cijenu jedne, dvije kravate za cijenu jedne, čarape i manžete s popustom od 30% - nigdje nećete naći taj omjer kvalitete i cijene!

I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!

Primjedbe

  1. U ponedjeljak sam posjetila Zadar. Toliko nam se svidio i nismo uspjeli sve razgledati, da smo se vratili i u utorak :) Stvarno mi se svidjelo što su stavili zelenilo gdje god su imali prostora. I parkovi su im predivni!

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja sam morala zaći u svaki perivoj - zbog Šibenika mi kronično nedostataje zelenila! Zadar ima sve - i drveće i more! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Nedostaje mi Zadar i fakultetski dani... Ovaj post sa slikama me vratio, pa i ne baš toliko daleko unatrag.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...