Preskoči na glavni sadržaj

Grad u kojem momci postaju mladoženje

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.

Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.


Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.

Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!


Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.

Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).


Nismo tog dana pili maraskino u kojem su uživali Napoleon Bonaparte i Honore de Balzac (ta mama je napravila tonu domaćeg višnjevca od kojeg nema slađeg), ali smo uspjeli sresti drage prijatelje (aaaaaaaaaaaaaaaa!!) i opremiti mladoženju u Galileu, koji preporučujemo svim mladencima. Crno svečano odijelo s popustom od 40%, dvije košulje za cijenu jedne, dvije kravate za cijenu jedne, čarape i manžete s popustom od 30% - nigdje nećete naći taj omjer kvalitete i cijene!

I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!

Primjedbe

  1. U ponedjeljak sam posjetila Zadar. Toliko nam se svidio i nismo uspjeli sve razgledati, da smo se vratili i u utorak :) Stvarno mi se svidjelo što su stavili zelenilo gdje god su imali prostora. I parkovi su im predivni!

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja sam morala zaći u svaki perivoj - zbog Šibenika mi kronično nedostataje zelenila! Zadar ima sve - i drveće i more! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Nedostaje mi Zadar i fakultetski dani... Ovaj post sa slikama me vratio, pa i ne baš toliko daleko unatrag.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...