Šljokičasta žena

Iako je mjesec studeni iznadprosječno topao, sirota ja već tjedan dana muku mučim sa začepljenim nosom i nepresušnom zalihom balaca u nosu. Nemam temperaturu i funkcioniram na dnevnoj bazi, ali nikako da povratim snagu. Liječim se na razne načine, pa ako ste i vi u klubu nezdravih, evo nekoliko stvari koje preporučujem za liječenje tijela, i duha, dakako! Dragi i ja ovisni smo o društvenim igrama, koliko god one ponekad bile izvan naše lige. Scrabble smo pronašli po povoljnijoj cijeni u Mulleru i patili se danima - tko bi rekao da slaganje riječi na hrvatskom standardnom jeziku može biti tako teško? Trening sivih stanica i smijeh liječe svaku dijagnozu! Hvala Bogu, vitamina D nam ne manjka! Iako nam je jugo dosađivao u mnogo navrata u zadnje vrijeme, guštanje u suncu još uvijek je jedna od privilegija koje imamo kao stanovnici grada na moru. A kavica na balkonu nešto je čega se nisam sposobna odreći, koliko god kofein štetio mom bez-željeznom organizmu. Da se razumij...

Moj muž i ja jednostavni smo ljudi – idealni vikend za nas je onaj proveden u šetnji ispod sunca, začinjen finom klopicom i blesiranjem na ulicama grada u kojem nas, po mogućnosti, nitko ne poznaje. Prošlog vikenda uputili smo se u Trogir, koji mi je do sada, iako udaljen tek četrdesetak kilometara, uvijek bio samo prolazna stanica.  Grad Vinka Coce na prvu mi se učinio kao Šibenik u malom. Kao i ulice svakog primorskog grada, i njegove kamene kale načičkane su tornjićima sakralnih objekata koji su davno izgubili svoju svrhu, a koje je najugodnije obići upravo u sunčanom listopadu, kad grad napuste horde turista. Najprepoznatljiviji detalj Trogira upravo je katedrala svetog Lovre koja je građena četiri stoljeća, a na kojoj se ističe znameniti portal majstora Radovana iz 14. stoljeća koji svojim Adamom i Evom te lavovima Venecije podsjeća na jedan od ulaza u šibensku katedralu, baš kao što krstionica Andrije Alešija Dračanina podsjeća na Dalmatinčevu krstionicu u šiben...

Poznata vam je ona stara „Pazi što želiš, da ti se ne bi i ostvarilo?“ Kako mi je tijekom odrastanja jedan od uzora bila čuvena Lorelai Gilmore (i da, znam da se Alexis Bledel udala – ne morate mi više javljati!), koja je sanjala o otvaranju svog pansiona, tu i tamo sam i ja povjerovala u izvrsnost te ideje. Vjerovala sam da sam stvorena za vođenje hotelčića, dijeljenja zaduženja i organiziranja obiteljskih ručkova, vjenčanja i drugih radosnih prigoda. Ovih dana moj san o punoj kući ljudi, organizaciji i nabavci hrane za svih njih, pranju posteljine i podijeli ručnika ostvario se. U naš stan privremeno su se uselile moje sestre i prijateljice, a iselili mir i tišina. Zaista je lijepo biti domaćin,učiniti da se ljudi osjećaju opušteno i sito, ali lagala bih kad bih rekla da se nisam umorila. Kad osoba živi sama dugi niz godina, koliko god žudi za društvom i bukom i cikom, navikne se i na usporeni tempo života, pa sam odmor od velike gužve u šibenskoj četvrti proteklog vi...

Nemojte se iznenaditi ako pitate Šibenčane ponešto o otocima koji okružuju kanal svetog Ante, a oni budu škrti na informacijama – istina jest da mnogi od njih nikada na njima nisu ni bili. Čini mi se, i ispravite me ako griješim, da je biti otočanin za Šibenčane grjehota, otuda i posprdni naziv bodul ili bodulica. Ipak, za mene su šibenski otoci svijet za sebe koji se itekako isplati posjetiti. Ovaj put prvi put smo se uputili prema Prviću, tom prvom otoku do Vodica koji je ime dobio po tome prvenstvu ili po poganskom bogu starih Hrvata - Prvinu. Za razliku od drugih po veličini malih otoka, Prvić ima čak dva mjesta – Prvić Luku i Prvić Šepurine, međusobno udaljena cestom dugom 1 km. Od Šibenika do Prvić Luke, u koju smo se zaputili, brodom Tijat vozit ćete se 45 minuta i platiti 17 kn u jednom smjeru, te uživati u pogledu na šibenski arhipelag, savršeno modro more i tvrđavu svetog Nikole koja čuva šibenski kanal. Baš kao i u svakom mjestu u našoj zemlji, katolička redo...