Preskoči na glavni sadržaj

Dva zaljubljena rafiola

Moj muž i ja jednostavni smo ljudi – idealni vikend za nas je onaj proveden u šetnji ispod sunca, začinjen finom klopicom i blesiranjem na ulicama grada u kojem nas, po mogućnosti, nitko ne poznaje. Prošlog vikenda uputili smo se u Trogir, koji mi je do sada, iako udaljen tek četrdesetak kilometara, uvijek bio samo prolazna stanica. 

Grad Vinka Coce na prvu mi se učinio kao Šibenik u malom. Kao i ulice svakog primorskog grada, i njegove kamene kale načičkane su tornjićima sakralnih objekata koji su davno izgubili svoju svrhu, a koje je najugodnije obići upravo u sunčanom listopadu, kad grad napuste horde turista.


Najprepoznatljiviji detalj Trogira upravo je katedrala svetog Lovre koja je građena četiri stoljeća, a na kojoj se ističe znameniti portal majstora Radovana iz 14. stoljeća koji svojim Adamom i Evom te lavovima Venecije podsjeća na jedan od ulaza u šibensku katedralu, baš kao što krstionica Andrije Alešija Dračanina podsjeća na Dalmatinčevu krstionicu u šibenskom svetom Jakovu, izgrađenu tek nekoliko godina prije trogirske. Jasno, uvijek je netko svojim idejama postavljao temelje određenog umjetničkog stila, a ostali su ga, cijeneći njegovu ljepotu, slijedili. Kako god bilo, kamen isklesan u divnu građevinu i danas nam je dokaz čovjekove snage, kreativnosti i upornosti. Najljepši dio katedrale kapela je njenog zaštitnika, sv. Ivana Trogirskog čiji autor je znameniti Nikola Firentinac koji je svoj trag ostavio na mnogim trogirskim građevinama. Katederala čuva grobove znamenitih trogirskih obitelji i trogirskih biskupa, a posebno se ističe grob Mladena III Šubića, štita Hrvata, bana koji nas je obranio od Turaka. Ulaz u katedralu platit ćete 25 kn, a obilazak uključuje samo katedralu, nego i sakristiju koja čuva razne relikvije i predmete, ali i impozantni zvonik visok 47 metara koji krije najharmoničnija zvona u Dalmaciji, kako kažu, i s kojeg se pogled pruža sve do Splita udaljenog tridesetak kilometara.


Na trgu ispred katedrale možete obići palaču Ćipiko, gradsku vijećnicu, u kojoj je nekada bilo općinsko kazalište, crkvu svete Marije u kojoj je danas muzej, crkvu svetog Sebastijana koja je izgrađena kao zavjetna crkva za obranu od kuge, a umjesto zvonika ima sat, gradsku ložu koja je nekada bila trogirska sudnica i crkvicu svete Barbare iz 11. stoljeća, najstariju sačuvanu starohrvatsku crkvu. Od sakralnih objakata, u blizini su i crkva svetog Dominika, samostan svetog Nikole koji čuva zbriku Rodos i crkva svetog Petra s nezaobilaznom dalmatinskom rozetom i kipom svetog Petra, djela Nikole Firentinca, na ulazu.


Od znamenitosti valja pogledati i kulu Kamerlengo, građenu u 15. stoljeću, čiji obilazak će vas, također, koštati 25 kn. Do njega ponosno stoji kula svetog Marka i nogometno igralište Batarija. Kamerlengo je nekada služila za smještaj mletačke vojske, a danas služi kao pozornica i vidikovac koji, po nama, ima potencijal da postane savršena scenografija sljedeće sezone serije Game of thrones.


Trogirske ulice, za razliku od šibenskih, čine se mnogo urednije, a vidljivo je i da su pročelja zgrada obnovljena i spremna za fotoaparate atrakcija gladnih turista. Stara gradska jezgra nalazi se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine od 1997. godine, a danas se ponosi i mnogim bistroima, pizzerijama, restoranima i konobama od kojih svaka ima svoj prepoznatljiv dekor i stil. To mi se posebno svidjelo u Trogiru jer mi se čini da u Šibeniku ugostitelji ne ulažu niti u ambijent, niti u ponudu svojih restorana. Ako ćete u Trogiru omastiti brk, morate probati slavnu trogirsku pašticadu i još slavniji trogirski rafiol, prhki jastučić punjen orasima i bademima, čiji recept čuvaju trogirske bake, a koji je savršeni partner popodnevnom makijatu ispijenom u ugodnom društvu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...