Preskoči na glavni sadržaj

Dva zaljubljena rafiola

Moj muž i ja jednostavni smo ljudi – idealni vikend za nas je onaj proveden u šetnji ispod sunca, začinjen finom klopicom i blesiranjem na ulicama grada u kojem nas, po mogućnosti, nitko ne poznaje. Prošlog vikenda uputili smo se u Trogir, koji mi je do sada, iako udaljen tek četrdesetak kilometara, uvijek bio samo prolazna stanica. 

Grad Vinka Coce na prvu mi se učinio kao Šibenik u malom. Kao i ulice svakog primorskog grada, i njegove kamene kale načičkane su tornjićima sakralnih objekata koji su davno izgubili svoju svrhu, a koje je najugodnije obići upravo u sunčanom listopadu, kad grad napuste horde turista.


Najprepoznatljiviji detalj Trogira upravo je katedrala svetog Lovre koja je građena četiri stoljeća, a na kojoj se ističe znameniti portal majstora Radovana iz 14. stoljeća koji svojim Adamom i Evom te lavovima Venecije podsjeća na jedan od ulaza u šibensku katedralu, baš kao što krstionica Andrije Alešija Dračanina podsjeća na Dalmatinčevu krstionicu u šibenskom svetom Jakovu, izgrađenu tek nekoliko godina prije trogirske. Jasno, uvijek je netko svojim idejama postavljao temelje određenog umjetničkog stila, a ostali su ga, cijeneći njegovu ljepotu, slijedili. Kako god bilo, kamen isklesan u divnu građevinu i danas nam je dokaz čovjekove snage, kreativnosti i upornosti. Najljepši dio katedrale kapela je njenog zaštitnika, sv. Ivana Trogirskog čiji autor je znameniti Nikola Firentinac koji je svoj trag ostavio na mnogim trogirskim građevinama. Katederala čuva grobove znamenitih trogirskih obitelji i trogirskih biskupa, a posebno se ističe grob Mladena III Šubića, štita Hrvata, bana koji nas je obranio od Turaka. Ulaz u katedralu platit ćete 25 kn, a obilazak uključuje samo katedralu, nego i sakristiju koja čuva razne relikvije i predmete, ali i impozantni zvonik visok 47 metara koji krije najharmoničnija zvona u Dalmaciji, kako kažu, i s kojeg se pogled pruža sve do Splita udaljenog tridesetak kilometara.


Na trgu ispred katedrale možete obići palaču Ćipiko, gradsku vijećnicu, u kojoj je nekada bilo općinsko kazalište, crkvu svete Marije u kojoj je danas muzej, crkvu svetog Sebastijana koja je izgrađena kao zavjetna crkva za obranu od kuge, a umjesto zvonika ima sat, gradsku ložu koja je nekada bila trogirska sudnica i crkvicu svete Barbare iz 11. stoljeća, najstariju sačuvanu starohrvatsku crkvu. Od sakralnih objakata, u blizini su i crkva svetog Dominika, samostan svetog Nikole koji čuva zbriku Rodos i crkva svetog Petra s nezaobilaznom dalmatinskom rozetom i kipom svetog Petra, djela Nikole Firentinca, na ulazu.


Od znamenitosti valja pogledati i kulu Kamerlengo, građenu u 15. stoljeću, čiji obilazak će vas, također, koštati 25 kn. Do njega ponosno stoji kula svetog Marka i nogometno igralište Batarija. Kamerlengo je nekada služila za smještaj mletačke vojske, a danas služi kao pozornica i vidikovac koji, po nama, ima potencijal da postane savršena scenografija sljedeće sezone serije Game of thrones.


Trogirske ulice, za razliku od šibenskih, čine se mnogo urednije, a vidljivo je i da su pročelja zgrada obnovljena i spremna za fotoaparate atrakcija gladnih turista. Stara gradska jezgra nalazi se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine od 1997. godine, a danas se ponosi i mnogim bistroima, pizzerijama, restoranima i konobama od kojih svaka ima svoj prepoznatljiv dekor i stil. To mi se posebno svidjelo u Trogiru jer mi se čini da u Šibeniku ugostitelji ne ulažu niti u ambijent, niti u ponudu svojih restorana. Ako ćete u Trogiru omastiti brk, morate probati slavnu trogirsku pašticadu i još slavniji trogirski rafiol, prhki jastučić punjen orasima i bademima, čiji recept čuvaju trogirske bake, a koji je savršeni partner popodnevnom makijatu ispijenom u ugodnom društvu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...