Vikend popraćen zrakama sunca uvijek me pretvori u beznadnog romantičara – mislim samo o oblacima koji podsjećaju na ružičastu šećernu vatu, o pticama koje cvrkuću ne znajući za zlo na ovom svijetu, o ruci koja se zaljepila za moju. Bilo bi lijepo da nam je svaki dan vikend, da svaku minutu u danu provedemo s onima koje volimo, radeći blesave i romantične stvari, zar ne?
Ovog tjedna vratila sam se u radnu rutinu, a od osmosatnog radnog dana odmorio me dobar film zbog kojeg sam poželjela plesati ulicama ne obazirući se na prolaznike i poetične rečenice složene u roman, a koje vam preporučujem od srca.
Da se razumijemo, Kieru Knightley obožavam! Osim što bira svoje uloge po zanimljivom mi kriteriju, ima i neodoljivi osmijeh, osmijeh koji bi ti morao uljepšati i najukakaniji dan! Posljednji njezin film gledala sam ovog tjedna s mužem, i iako nije bio dinamičan, niti neobičan po tematici ili fabuli, privukao nas je svojim šarmom i energijom. U Begin again društvo joj je pravio Mark Ruffalo koji igra propalog agenta na glazbene nade koji u lokalnoj birtijetini u New Yorku slučajno čuje gitaru i vokal mlade Britanke Grette koja je u tom gradu zaglavila nakon neuspjele ljubavne veze. Ovaj film ne bazira se na kemiji dvaju glavnih glumaca, on naglasak stavlja na samu srž glazbe – tu moć glazbe da čovjeka emocionalno skrši ili podigne, i da govori kad riječi nemaju smisla. Iako je autor filma tvorac mjuzikla Once (filma), za razliku od Once, koji odiše pomalo beznadnom i sivom atmosferom, s Begin again John Carney je uspio pružiti nam dašak optimizma - u bolju glazbu, u bolje ljude, u bolje sutra, i zbog toga mu je teško odoljeti.
Nije tajna da volim Frakturina izdanja. Ovog tjedna uz Begin again uživala sam i u prvijencu Nataše Dragnić, romanu Svaki dan, svaki sat. Priča je to o djevojčici i dječaku, o Dori i Luki, o malim vrtićancima koji će postati najbolji prijatelji. Dora će zavoljeti sladoled od čokolade i Matu Lovraka, a Luka će slikati i posvetiti Dori svaku svoju misao. Odlazak Dorinog oca u Pariz razdvojit će ih i u njima ostaviti prazninu o kojoj neće imati snage ikome progovoriti. Ipak, slučajan susret u najromantičnijem gradu svijeta otvorit će vrata za koja su mislili da su zaključana za sva vremena. Lajtmotivi zvuče izlizano, znam – ljubav, sudbina, život, ta prokleta čežnja, slučajan susret - ali Nataša Dragnić, imam osjećaj, može čitatelja uvući u tekst i bez imalo truda, i po tome se ovaj roman razlikuje od ostalih ljubavnih romana. Ona piše ne oslanjajući se na sanjarenja i ne ispunjavajući očekivanja svog čitatelja, nego stvara imajući na umu da stvari nikada nisu onakve kakvima se čine, te da se za sve, što u životu vrijedi, čovjek nema uvijek snage i izboriti.
„Samo o moru Dora nadugo i naširoko šuti. More poznaje samo jedan jezik. Dora to zna. Osjeća to. Bila bi prevara govoriti o moru, valovima, litici, galebovima, ronjenju, šljunčanoj plaži, barci, lizalici, školjkama, oblacima na novome jeziku. To ne bi ništa značilo. Bile bi to samo riječi, prazne riječi koje svatko može izreći i koje mogu svakome pripadati, a to bi bilo nepodnošljivo. To bi značilo odreći se nečega što samo ona smije zvati svojim, samo ona i nitko drugi. U svakom slučaju, nitko na koga želi misliti. Smije misliti. Zatvara te riječi u svoju dušu i ostavlja ih da ondje lutaju. I čekaju.“
Fina preporuka za romantični vikend , volim ovakve filmove :)
OdgovoriIzbriši