Preskoči na glavni sadržaj

Who wants to live forever?

Kad bi vas danas netko pitao što vas je jutros natjeralo da otvorite oči i napustite topao krevet, što biste mu odgovorili? Što vas pokreće? Je li to jutarnja kava koju srčete uz informativni program televizije, hrpa papira koja će vas dočekati na poslu ili slobodno vrijeme koje ćete poslije posla provesti uz najdraže? Budite li se jer psa morate odvesti u šetnju, jer morate spasiti svijet ili da biste doživjeli neko novo iskustvo? Hrani li vas svakodnevno ljubav, nečiji osmijeh ili utješna misao da će sutrašnjica biti bolja od današnjice? Jeste li pronašli svoj odgovor?

A sad zamislite da živite vječno – koji bi bio razlog vašeg življenja? 


Na razmišljanje o čudnovatosti ljudskog bića i onoga što ga pokreće kroz život potaknula me nova serija o dr. Henryju Morganu – Forever. Henry je patolog u New Yorku, a smrt bi mogao nazvati dobrom prijateljicom. Naime, uz medicinska znanja, doktor Morgan posjeduje i empirijsko znanje o raznim načinima umiranja budući da je i sam umro nebrojeno puta tijekom svom dvjestogodišnjeg života. Ni sam ne zna razlog svoje transformacije, a život mu se češće čini kao kletva, nego kao blagoslov. Kritika i nije oduševljena novitetom ABC-a, ali mene je zaintrigirao, ponajviše zbog šarmantnog doktora Morgana kojeg glumi Ioan Gruffudd (koji je utjelovio petog časnika Harolda Lowea u Titanicu i Mr. Fantastica u Fantastic Four) s neodoljivim velškim naglaskom kojeg bih mogla danima slušati. Dodajte tome da je Forever misterija pomiješana s vremenskim retrospektivama, začinjena kriminalistikom te pričom o vjernom prijateljstvu i vječnoj ljubavi, i već ste hooked, zar ne?


A moj odgovor? Što mene pokreće? Da, kava je super, i volim svoj posao, bar onoliko koliko se može voljeti mjesto na kojem nad papirima provedeš osam sati, a na račun ti se na početku mjeseca ugnijezdi otužna svota kunića, ali pokreće me samo lice spavalice koja mi grije krevet. Bio život dug ili kratak, živcirat ćemo se oko posla, kako oko njegovog nedostatka, tako i zbog nedostatne plaće ili toksične radne atmosfere. Sanjat ćemo o Parizu i New Yorku, biti nezadovoljni jer nemamo najnovije krpice i tri stotine pari cipela – kao da bi nam one pružile neviđenu sreću. Plakat ćemo zbog izdaja i laži naših prijatelja i tijekom vremena gubiti i ponovno pronalaziti smisao, a trebali bismo se svakog dana buditi s mišlju da jedino vrijeme provedeno u toplom zagrljaju čini naš život vrijednim življenja - tada bismo s lakoćom koračali u svaki novi dan i s osmijehom ispijali i najgorče šalice kave koje bi nam nam život servirao.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...