Preskoči na glavni sadržaj

Who wants to live forever?

Kad bi vas danas netko pitao što vas je jutros natjeralo da otvorite oči i napustite topao krevet, što biste mu odgovorili? Što vas pokreće? Je li to jutarnja kava koju srčete uz informativni program televizije, hrpa papira koja će vas dočekati na poslu ili slobodno vrijeme koje ćete poslije posla provesti uz najdraže? Budite li se jer psa morate odvesti u šetnju, jer morate spasiti svijet ili da biste doživjeli neko novo iskustvo? Hrani li vas svakodnevno ljubav, nečiji osmijeh ili utješna misao da će sutrašnjica biti bolja od današnjice? Jeste li pronašli svoj odgovor?

A sad zamislite da živite vječno – koji bi bio razlog vašeg življenja? 


Na razmišljanje o čudnovatosti ljudskog bića i onoga što ga pokreće kroz život potaknula me nova serija o dr. Henryju Morganu – Forever. Henry je patolog u New Yorku, a smrt bi mogao nazvati dobrom prijateljicom. Naime, uz medicinska znanja, doktor Morgan posjeduje i empirijsko znanje o raznim načinima umiranja budući da je i sam umro nebrojeno puta tijekom svom dvjestogodišnjeg života. Ni sam ne zna razlog svoje transformacije, a život mu se češće čini kao kletva, nego kao blagoslov. Kritika i nije oduševljena novitetom ABC-a, ali mene je zaintrigirao, ponajviše zbog šarmantnog doktora Morgana kojeg glumi Ioan Gruffudd (koji je utjelovio petog časnika Harolda Lowea u Titanicu i Mr. Fantastica u Fantastic Four) s neodoljivim velškim naglaskom kojeg bih mogla danima slušati. Dodajte tome da je Forever misterija pomiješana s vremenskim retrospektivama, začinjena kriminalistikom te pričom o vjernom prijateljstvu i vječnoj ljubavi, i već ste hooked, zar ne?


A moj odgovor? Što mene pokreće? Da, kava je super, i volim svoj posao, bar onoliko koliko se može voljeti mjesto na kojem nad papirima provedeš osam sati, a na račun ti se na početku mjeseca ugnijezdi otužna svota kunića, ali pokreće me samo lice spavalice koja mi grije krevet. Bio život dug ili kratak, živcirat ćemo se oko posla, kako oko njegovog nedostatka, tako i zbog nedostatne plaće ili toksične radne atmosfere. Sanjat ćemo o Parizu i New Yorku, biti nezadovoljni jer nemamo najnovije krpice i tri stotine pari cipela – kao da bi nam one pružile neviđenu sreću. Plakat ćemo zbog izdaja i laži naših prijatelja i tijekom vremena gubiti i ponovno pronalaziti smisao, a trebali bismo se svakog dana buditi s mišlju da jedino vrijeme provedeno u toplom zagrljaju čini naš život vrijednim življenja - tada bismo s lakoćom koračali u svaki novi dan i s osmijehom ispijali i najgorče šalice kave koje bi nam nam život servirao.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...