Preskoči na glavni sadržaj

Konačni dojmovi jedne gospođe

Već šest dana sam udana žena! Napokon sam se naspavala (danima nećete doći k sebi, pogotovo ako ste noć proveli na visokim potpeticama!), popila kave s prijateljima koji su bili glavni akteri našeg dana, odmah poslije nas, i staloženo mogu donijeti zaključak - dan našeg vjenčanja bio je savršen, i ljepši nego što smo mogli planirati ili priželjkivati!

Dan prije vjenčanja prala me trema (a to što su svi željeli znati jesam li nervozna nije pomagalo), ali samo zato što je bilo puno posla za obaviti - pića odvesti, salu dekorirati, kolače prevesti u salu, obaviti pripremu za crkveno vjenčanje. Prohladni dan i nervoza rezultirali su time da sam večer prije vjenčanja provela s nogama u vreloj vodi i na ibuprofenu, s nekim neidentificiranim lišajem i prištevima na licu. Nazdravila sam sa svojim curama koje su divno ukrasile moje dvorište, pozdravila ih i krenula na spavanje (spavala sam kao beba!) pribojavajući se da ću se probuditi bolesna i nespremna za veliki dan. Međutim, nisam - entuzijazam me držao cijeloga dana!


OK, ipak sam se probudila suhog i prištavog lica, ali spretne ruke frizerki (Salon Trend, Našice) i potpuno povjerenje u visažisticu (Ivana Kilibarda) ipak su urodili plodom. Inače šizim dok se spremam za neki događaj, ali toga dana nisam bila nervozna. Prijateljice su pristizale, umjetne trepavice su se ljepile, cipele su bile razgažene - sve je bilo spremno. Fotograf je malo uranio pa me kuma brže bolje stala oblačiti, vezati haljinu, poravnavati podsuknju - što je brižno nastavila činiti i ostatak dana i večeri budući da se til na dnu haljine na plesnom podiju kidao, žica iz podsuknje izlazila van, a korzet me bockao na mjestu gdje je žica probila materijal haljine. Vremena nije bilo puno, pa je vrijeme provedeno s fotografom proletjelo - mladoženja je već došao po svoju mladenku! Uvijek sam se pitala o čemu razmišljaju mladenke u trenutku kad vide hrpetinu ljudi koja ih iščekuje ispred kućnog praga. Nisam mogla vjerovati da se sve to uistinu događa - pogledavala bih haljinu, pa predivan buket i još uvijek sumnjala da je to što doživljavam stvarnost.

Bojala sam se fotografiranja jer moj dragi nije sklon naslikavanju, ali fotografi iz Studia Kelbas pomogli su nam da se osjećamo opušteno i da se zabavimo  - dali su nam točne upute gdje da stavimo ruku, gdje da gledamo, gdje da stanemo, što da zamislimo - što možda zvuči naporno, ali je zlata vrijedno u trenutku kad vam nikakve ideje za fotografiranje ne padaju na pamet. Željeli smo se fotografirati na klupi na kojoj smo se prvi put poljubili i kod templarske crkvice u mom mjestu, i te želje su nam ispunili.

Blagoslov roditelja bio je uvertira u obred vjenčanja u kojem se prolilo mnogo suza - onih koje niz obraze klize zbog ganuća, dragosti i radosti. Tamburaši su nam prije ulaska u crkvu svirali "Srce mi puno radosti zbog ljubavi iz mladosti", mala nećakinja je nosila prstenje, a nas dvoje ušli smo zajedno u crkvu - spremni da obećamo jedno drugome vjernost i ljubav dok nas smrt ne rastavi. Nisam nosila veo kao klasične mladenke, nego tek čipkasti bolero do laktova koji je savršeno pristajao uz haljinu. Moj zbor otpjevao je "Daj mi pravu vjeru", uglazbljenu molitvu svetog Franje, a oči su već svima bile pune suza. A u trenutku kad su moje sestre otpjevale Hvalospjev ljubavi, nitko nije ostao ravnodušan! Izrekli smo svoju privolu na svetoj misi, uz čitanja koja smo sami izabrali (Post 2, 18-24 i Iv 5, 9-12), predali si prstenje i postali muž i žena - okrunili svoju ljubav brakom pred Bogom i svim dragim nam ljudima.

+ Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:
Reče Isus svojim učenicima: "Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!"

Riječ Gospodnja.



Iako s dvije lijeve, otplesali smo svoj prvi ples na "Dok je tebe" Parnog valjka i sjeli u dvoranu koju smo sami ukrasili dan prije zastavicama koje smo sami izradili te romantičnim teglicama u koje je cvijeće postavila cvjećarnica Iris iz Đakova. Iako su svi sumnjali da stara neobnovljena tvornička sala može izgledati lijepo, rasvjeta Sigme iz Našica je salu pretvorila u romantičan i atmosferičan prostor u kojem smo, nakon kumovog divnog govora i ukusne večere (kakva sarma!), plesali uz Grupu Orion do jutarnjih sati! Tijekom večeri, malo tko se nije uhvatio mikrofona, a vrhunac večeri su bili prijatelji glazbenici mog muža koji su, samo za njega, uvježbali i izveli dragu mu pjesmu. 

Nema veće radosti nego kad, nakon mjeseci planiranja i organiziranja, možeš biti zadovoljan jer je dan tvog vjenčanja protekao u najljepšem tonu - svi su se grlili, ljubili, bili veseli, siti i sretno su stigli svojim kućama, i još danima prepričavali u kakvim dobrim svatovima su bili!

A kako je u braku, zanima vas? Jako lijepo! Iako nisam mislila da će se išta promijeniti u našem odnosu, posljednjih dana imam osjećaj da je naša ljubav još snažnija, a i muž mi je s prstenom još zgodniji!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e