Preskoči na glavni sadržaj

Uvertira u beznadno romantični vikend

Vikend popraćen zrakama sunca uvijek me pretvori u beznadnog romantičara – mislim samo o oblacima koji podsjećaju na ružičastu šećernu vatu, o pticama koje cvrkuću ne znajući za zlo na ovom svijetu, o ruci koja se zaljepila za moju. Bilo bi lijepo da nam je svaki dan vikend, da svaku minutu u danu provedemo s onima koje volimo, radeći blesave i romantične stvari, zar ne?

Ovog tjedna vratila sam se u radnu rutinu, a od osmosatnog radnog dana odmorio me dobar film zbog kojeg sam poželjela plesati ulicama ne obazirući se na prolaznike i poetične rečenice složene u roman, a koje vam preporučujem od srca. 


Da se razumijemo, Kieru Knightley obožavam! Osim što bira svoje uloge po zanimljivom mi kriteriju, ima i neodoljivi osmijeh, osmijeh koji bi ti morao uljepšati i najukakaniji dan! Posljednji njezin film gledala sam ovog tjedna s mužem, i iako nije bio dinamičan, niti neobičan po tematici ili fabuli, privukao nas je svojim šarmom i energijom. U Begin again društvo joj je pravio Mark Ruffalo koji igra propalog agenta na glazbene nade koji u lokalnoj birtijetini u New Yorku slučajno čuje gitaru i vokal mlade Britanke Grette koja je u tom gradu zaglavila nakon neuspjele ljubavne veze. Ovaj film ne bazira se na kemiji dvaju glavnih glumaca, on naglasak stavlja na samu srž glazbe – tu moć glazbe da čovjeka emocionalno skrši ili podigne, i da govori kad riječi nemaju smisla. Iako je autor filma tvorac mjuzikla Once (filma), za razliku od Once, koji odiše pomalo beznadnom i sivom atmosferom, s Begin again John Carney je uspio pružiti nam dašak optimizma - u bolju glazbu, u bolje ljude, u bolje sutra, i zbog toga mu je teško odoljeti. 


Nije tajna da volim Frakturina izdanja. Ovog tjedna uz Begin again uživala sam i u prvijencu Nataše Dragnić, romanu Svaki dan, svaki sat. Priča je to o djevojčici i dječaku, o Dori i Luki, o malim vrtićancima koji će postati najbolji prijatelji. Dora će zavoljeti sladoled od čokolade i Matu Lovraka, a Luka će slikati i posvetiti Dori svaku svoju misao. Odlazak Dorinog oca u Pariz razdvojit će ih i u njima ostaviti prazninu o kojoj neće imati snage ikome progovoriti. Ipak, slučajan susret u najromantičnijem gradu svijeta otvorit će vrata za koja su mislili da su zaključana za sva vremena. Lajtmotivi zvuče izlizano, znam – ljubav, sudbina, život, ta prokleta čežnja, slučajan susret - ali Nataša Dragnić, imam osjećaj, može čitatelja uvući u tekst i bez imalo truda, i po tome se ovaj roman razlikuje od ostalih ljubavnih romana. Ona piše ne oslanjajući se na sanjarenja i ne ispunjavajući očekivanja svog čitatelja, nego stvara imajući na umu da stvari nikada nisu onakve kakvima se čine, te da se za sve, što u životu vrijedi, čovjek nema uvijek snage i izboriti.

„Samo o moru Dora nadugo i naširoko šuti. More poznaje samo jedan jezik. Dora to zna. Osjeća to. Bila bi prevara govoriti o moru, valovima, litici, galebovima, ronjenju, šljunčanoj plaži, barci, lizalici, školjkama, oblacima na novome jeziku. To ne bi ništa značilo. Bile bi to samo riječi, prazne riječi koje svatko može izreći i koje mogu svakome pripadati, a to bi bilo nepodnošljivo. To bi značilo odreći se nečega što samo ona smije zvati svojim, samo ona i nitko drugi. U svakom slučaju, nitko na koga želi misliti. Smije misliti. Zatvara te riječi u svoju dušu i ostavlja ih da ondje lutaju. I čekaju.“

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e