Preskoči na glavni sadržaj

Princeza koralja u zvjezdanom moru

Poznata vam je ona stara „Pazi što želiš, da ti se ne bi i ostvarilo?“ Kako mi je tijekom odrastanja jedan od uzora bila čuvena Lorelai Gilmore (i da, znam da se Alexis Bledel udala – ne morate mi više javljati!), koja je sanjala o otvaranju svog pansiona, tu i tamo sam i ja povjerovala u izvrsnost te ideje. Vjerovala sam da sam stvorena za vođenje hotelčića, dijeljenja zaduženja i organiziranja obiteljskih ručkova, vjenčanja i drugih radosnih prigoda.


Ovih dana moj san o punoj kući ljudi, organizaciji i nabavci hrane za svih njih, pranju posteljine i podijeli ručnika ostvario se. U naš stan privremeno su se uselile moje sestre i prijateljice, a iselili mir i tišina. Zaista je lijepo biti domaćin,učiniti da se ljudi osjećaju opušteno i sito, ali lagala bih kad bih rekla da se nisam umorila. Kad osoba živi sama dugi niz godina, koliko god žudi za društvom i bukom i cikom, navikne se i na usporeni tempo života, pa sam odmor od velike gužve u šibenskoj četvrti proteklog vikenda pronašla na jednom od najsunčanijih otoka na Jadranu, prijestolnicom koralja – Zlarinu. 


Imam osjećaj da je posljednjih godina Zlarin postao popularno odredište - mjesto koje se nekad činilo samotnim (zimi ondje stanuje dvjestotinjak ljudi), sada je privlačno mladima iz cijele regije. Karakteriziraju ga slatke male vile, savršene za smještaj velike grupe prijatelja koji najčešće koriste taxi boat za ukrcaj i iskrcaj na otok i ondje uživaju u domaćoj spizi i tirkiznom moru, ali i za obiteljski odmor.

Otok Vesne Parun savršen je i za jednodnevni izlet, a ondje možete vidjeti Muzej koralja, legendarni sat Leroj star 170 godina, šarene škure, crkvicu Uznesenja Marijina, omastiti brk u nekoliko restorana, konoba i pizzerija, a možda i sresti neke od domaćih celebrityja koji se skrivaju iza velikih sunčanih naočala.


Izlet na otok s najdužom otočnom rivom u Hrvata uljepšala mi je knjiga Marice Bodrožić, koja od desete godine živi u Njemačkoj i stvara na njemačkom jeziku. Knjiga Balada o zvjezdanom moru, prva u trilogiji, započinje pričom Nadežde koja u vlaku mašta o susretu s fatalnim Iljom, nanosi ruž po nekoliko puta, nervozno se vrpolji u svom crvenom puloveru od angore i pogledava na svoje čizmice s visokom petom na koje nije naviknuta. Roman se ne odlikuje napetom fabulom, ta radnje gotovo da i nema, ali zbog čarobnog stila Marice Badrožić, već na prvim stranicama suosjećat ćete s Nadeždom – postat ćete ona, žena iz Dalmacije koja voli zvijezde i koja čezne za oženjenim čovjekom kao za zavičajem, žena kojoj je ljubav prema njemu svijet pretvorila u zamku, žena koja hoda za ljubavlju kao ptica za mrvicama kruha, koja ima samo sjećanje na jedan ožujak i Iljine smokve. Pored čežnje kao lajtmotiva i sjećanja kao glavnog lika, nemojte se iznenaditi ako vas preplavi iznenadna tuga, plava poput mora.


Rijetke su knjige čiju biste svaku rečenicu citirali kao poeziju, a Balada o zvjezdanom moru, predivna ljubavna priča, definitivno spada u tu kategoriju.

"I ja sam zatočenica svoje imaginacije, svatko tko voli, taj i zamišlja ljubav. Ali ja nisam znala da je ljubav katkad moguća samo u malom kanalu od vremena, a da je ipak ljubav. Prije Ilje sam uvijek pod njom zamišljala nešto apstraktno veliko, svijet, apsolut. Ali nije li upravo ograničenje okvir u kojem se ona razvija? Što ako ne postoji stvarnost za neku vrstu ljubavi, može li se onda uopće o ljubavi govoriti? Ljubav je vrijednosti po sebi, uvijek, čak i onda kad je drugi ne dijeli. Ali ostvarenje ljubavi na kraju je nešto posve drukčije od ideala, ona je vezana za najjednostavnije stvari, uz dijeljenje, uz smrzavanje u nadolazećoj zimi, kad se skupa sjedi u toplom kafiću i nakon toga srlja u hladnoću koja reže poput noža, s rukom u ruci, vezana je, dakle, uz najveće banalnosti, poput znoja u kolovozu, kad se u tom mjesecu sramiš svoje ljudskosti i tek tako možeš jesti jedan sladoled za drugim."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...