Preskoči na glavni sadržaj

Princeza koralja u zvjezdanom moru

Poznata vam je ona stara „Pazi što želiš, da ti se ne bi i ostvarilo?“ Kako mi je tijekom odrastanja jedan od uzora bila čuvena Lorelai Gilmore (i da, znam da se Alexis Bledel udala – ne morate mi više javljati!), koja je sanjala o otvaranju svog pansiona, tu i tamo sam i ja povjerovala u izvrsnost te ideje. Vjerovala sam da sam stvorena za vođenje hotelčića, dijeljenja zaduženja i organiziranja obiteljskih ručkova, vjenčanja i drugih radosnih prigoda.


Ovih dana moj san o punoj kući ljudi, organizaciji i nabavci hrane za svih njih, pranju posteljine i podijeli ručnika ostvario se. U naš stan privremeno su se uselile moje sestre i prijateljice, a iselili mir i tišina. Zaista je lijepo biti domaćin,učiniti da se ljudi osjećaju opušteno i sito, ali lagala bih kad bih rekla da se nisam umorila. Kad osoba živi sama dugi niz godina, koliko god žudi za društvom i bukom i cikom, navikne se i na usporeni tempo života, pa sam odmor od velike gužve u šibenskoj četvrti proteklog vikenda pronašla na jednom od najsunčanijih otoka na Jadranu, prijestolnicom koralja – Zlarinu. 


Imam osjećaj da je posljednjih godina Zlarin postao popularno odredište - mjesto koje se nekad činilo samotnim (zimi ondje stanuje dvjestotinjak ljudi), sada je privlačno mladima iz cijele regije. Karakteriziraju ga slatke male vile, savršene za smještaj velike grupe prijatelja koji najčešće koriste taxi boat za ukrcaj i iskrcaj na otok i ondje uživaju u domaćoj spizi i tirkiznom moru, ali i za obiteljski odmor.

Otok Vesne Parun savršen je i za jednodnevni izlet, a ondje možete vidjeti Muzej koralja, legendarni sat Leroj star 170 godina, šarene škure, crkvicu Uznesenja Marijina, omastiti brk u nekoliko restorana, konoba i pizzerija, a možda i sresti neke od domaćih celebrityja koji se skrivaju iza velikih sunčanih naočala.


Izlet na otok s najdužom otočnom rivom u Hrvata uljepšala mi je knjiga Marice Bodrožić, koja od desete godine živi u Njemačkoj i stvara na njemačkom jeziku. Knjiga Balada o zvjezdanom moru, prva u trilogiji, započinje pričom Nadežde koja u vlaku mašta o susretu s fatalnim Iljom, nanosi ruž po nekoliko puta, nervozno se vrpolji u svom crvenom puloveru od angore i pogledava na svoje čizmice s visokom petom na koje nije naviknuta. Roman se ne odlikuje napetom fabulom, ta radnje gotovo da i nema, ali zbog čarobnog stila Marice Badrožić, već na prvim stranicama suosjećat ćete s Nadeždom – postat ćete ona, žena iz Dalmacije koja voli zvijezde i koja čezne za oženjenim čovjekom kao za zavičajem, žena kojoj je ljubav prema njemu svijet pretvorila u zamku, žena koja hoda za ljubavlju kao ptica za mrvicama kruha, koja ima samo sjećanje na jedan ožujak i Iljine smokve. Pored čežnje kao lajtmotiva i sjećanja kao glavnog lika, nemojte se iznenaditi ako vas preplavi iznenadna tuga, plava poput mora.


Rijetke su knjige čiju biste svaku rečenicu citirali kao poeziju, a Balada o zvjezdanom moru, predivna ljubavna priča, definitivno spada u tu kategoriju.

"I ja sam zatočenica svoje imaginacije, svatko tko voli, taj i zamišlja ljubav. Ali ja nisam znala da je ljubav katkad moguća samo u malom kanalu od vremena, a da je ipak ljubav. Prije Ilje sam uvijek pod njom zamišljala nešto apstraktno veliko, svijet, apsolut. Ali nije li upravo ograničenje okvir u kojem se ona razvija? Što ako ne postoji stvarnost za neku vrstu ljubavi, može li se onda uopće o ljubavi govoriti? Ljubav je vrijednosti po sebi, uvijek, čak i onda kad je drugi ne dijeli. Ali ostvarenje ljubavi na kraju je nešto posve drukčije od ideala, ona je vezana za najjednostavnije stvari, uz dijeljenje, uz smrzavanje u nadolazećoj zimi, kad se skupa sjedi u toplom kafiću i nakon toga srlja u hladnoću koja reže poput noža, s rukom u ruci, vezana je, dakle, uz najveće banalnosti, poput znoja u kolovozu, kad se u tom mjesecu sramiš svoje ljudskosti i tek tako možeš jesti jedan sladoled za drugim."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...