Preskoči na glavni sadržaj

What dreams may come

Kad umre neka poznata ličnost, svi počnu dramatizirati i definitivno svi zapamte što su radili u trenutku kad su vijest o tome čuli (ja sam npr. prala zube kad mi je dragi iz sobe viknuo vijest, pa sam zbog buke u priopćajnom kanalu začuđeno upitala: "Pa je l' se nije on sredio, ono, ima djecu i ženu?" misleći da je izglednije da umre Robbie Williams). Svijet su preplavili članci o tom slavnom komičaru koji je, kao i mnogi njegovi kolege, potonuo u depresiju nasmijavajući druge. Neću pisati žalopojke, ali osjećam potrebu prisjetiti se filmova kojima mi je Robin Williams uljepšao djetinjstvo.


Moj bratić Hrvoje posebno ga je volio. Čim su u videoteci izašli Kuka, Dobri Will Hunting, Toys (nerazvikani film koji sam posebno voljela), Jumanji, Patch Adams i Mrs. Doubtfire - Hrki bi me pozvao na gledanje filmova uz kokice ili kuhane kukuruze, ovisno o godišnjem dobu. Sve je te filmove godinama čuvao na VHS-u i raspačavao ih po komšiluku pa smo Robina Williamsa svi mogli gledati kad god poželimo. Kuku i Jumanjija pogledali smo sigurno toliko puta da smo postigli nekakav rekord. Sve sam Robinove filmove pogledala u Hrkijevoj sobi s tapetama s plavim nebom i bijelim oblacima, zato me tužna vijest o njegovoj smrti zatekla - za mene je to kraj jedne ere, ere djetinjstva. Nema više Hrvoja, nema ni Robina, samo stare tapete na zidu.


Voljeli smo sve njegove filmove (osim Flubbera - njega je Hrki uvijek kritizirao), i uživali u čaroliji koju nam je priređivao vječito nasmijani glumac. Robin Williams asocijacija mi je na sretne misli, bezbrižno djetinjstvo, sve što predstavlja Petar Pan, kojeg je i utjelovio.

Kad sam malo porasla, na Društvo mrtvih pjesnika cmizdrila sam sa sestričnom sjedeći na podu njene tinejdžerske sobe, i tog ljeta, kratko me držala manija - postat ću profesor, ili barem čitati Walta Whitmana. Nijedno se od toga nije ostvarilo, ali trudim se i danas iskoristiti dan, živjeti punim plućima.


Ipak, film koji dva dana vrtim po glavi je What dreams may come, iliti po naški - Ja ću budan sanjati. Samoubojstvo, smrt, gubitak, usamljenost, obitelj, ljubav - gorke su teme predivnog filma uz koji smo močili maramice i sanjali o ljubavi toliko snažnoj da prevlada i pakao. Gdje god bio Robin, nadam se da je za života doživio, barem na kratko, takvu ljubav, i da sada, u miru, budan sanja. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e