Preskoči na glavni sadržaj

What dreams may come

Kad umre neka poznata ličnost, svi počnu dramatizirati i definitivno svi zapamte što su radili u trenutku kad su vijest o tome čuli (ja sam npr. prala zube kad mi je dragi iz sobe viknuo vijest, pa sam zbog buke u priopćajnom kanalu začuđeno upitala: "Pa je l' se nije on sredio, ono, ima djecu i ženu?" misleći da je izglednije da umre Robbie Williams). Svijet su preplavili članci o tom slavnom komičaru koji je, kao i mnogi njegovi kolege, potonuo u depresiju nasmijavajući druge. Neću pisati žalopojke, ali osjećam potrebu prisjetiti se filmova kojima mi je Robin Williams uljepšao djetinjstvo.


Moj bratić Hrvoje posebno ga je volio. Čim su u videoteci izašli Kuka, Dobri Will Hunting, Toys (nerazvikani film koji sam posebno voljela), Jumanji, Patch Adams i Mrs. Doubtfire - Hrki bi me pozvao na gledanje filmova uz kokice ili kuhane kukuruze, ovisno o godišnjem dobu. Sve je te filmove godinama čuvao na VHS-u i raspačavao ih po komšiluku pa smo Robina Williamsa svi mogli gledati kad god poželimo. Kuku i Jumanjija pogledali smo sigurno toliko puta da smo postigli nekakav rekord. Sve sam Robinove filmove pogledala u Hrkijevoj sobi s tapetama s plavim nebom i bijelim oblacima, zato me tužna vijest o njegovoj smrti zatekla - za mene je to kraj jedne ere, ere djetinjstva. Nema više Hrvoja, nema ni Robina, samo stare tapete na zidu.


Voljeli smo sve njegove filmove (osim Flubbera - njega je Hrki uvijek kritizirao), i uživali u čaroliji koju nam je priređivao vječito nasmijani glumac. Robin Williams asocijacija mi je na sretne misli, bezbrižno djetinjstvo, sve što predstavlja Petar Pan, kojeg je i utjelovio.

Kad sam malo porasla, na Društvo mrtvih pjesnika cmizdrila sam sa sestričnom sjedeći na podu njene tinejdžerske sobe, i tog ljeta, kratko me držala manija - postat ću profesor, ili barem čitati Walta Whitmana. Nijedno se od toga nije ostvarilo, ali trudim se i danas iskoristiti dan, živjeti punim plućima.


Ipak, film koji dva dana vrtim po glavi je What dreams may come, iliti po naški - Ja ću budan sanjati. Samoubojstvo, smrt, gubitak, usamljenost, obitelj, ljubav - gorke su teme predivnog filma uz koji smo močili maramice i sanjali o ljubavi toliko snažnoj da prevlada i pakao. Gdje god bio Robin, nadam se da je za života doživio, barem na kratko, takvu ljubav, i da sada, u miru, budan sanja. 

Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...
Objavi komentar
Pročitajte više