It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva!

Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode!

Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno biram cvijeće, liturgijska čitanja, ulažem svoje ideje i svoje ruke, i nadam se da će svi uživati u opuštenom i romantičnom ugođaju koji nastojim stvoriti. U izrađivanju rustic chic dekoracija pomogle su mi sestre koje su se, kao i ja, uljepile u vrpcama, ljepilima i špagama, dok su svirale Spajsice i Bekstrići i dok je mirisala mamina domaća višnjevača. Jedna od ljepših večeri koje smo u posljednje vrijeme provele zajedno - nosit ću je u srcu dok ne budem senilna!

Iako se, dok me nema, u našem vedrom gradiću nikada ne dogodi ništa naročito novoga, meni je on uvijek nov, živ i zanimljiv. Ondje sretnem drage ljude i tamo sam svoja. Ondje je nebo najljepše. Ondje pronađem mir, dobijem krila.

 Uvijek s nestrpljenjem čekam naš sljedeći susret, a do ovog nadolazećeg, kad ću u crkvi svetog Antuna Padovanskog izgovoriti svoje "Da!", vjerojatno ću prolupati od iščekivanja!:)