Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari oko kojih se živcira svaka buduća mladenka, a to vam nikada ne bi priznala

Posljednjih dana ljudi se brinu oko raznih stvari – naši tzv. celebrityji se brinu kako će ispasti na fotografijama nakon što se poliju kantom punom leda (a do prije dva dana u Hrvatskoj račun za liječenje i istraživanje ALS-a nije ni postojao), svijet se brine da će se Beyonce i Jay Z razvesti, a Šibenik je na nogama jer biskupu smeta glasna glazba iz Azimuta (ne znam čemu tolika galama – za mjesec dana, kad ga napuste turisti, grad će biti pust, a gotovo svi kafići će se zatvoriti i tako će ostati do sljedeće sezone – kad zapuše bura, nitko neće prosvjedovati zbog nedostatka kulturnog života u ovom gradu), a ja brinem oko stvari o kojima, valjda, brine svaka mladenka. Da, jasno mi je da su moji strahovi iracionalni i normalnom puku neshvatljivi, ali dajte mi priliku da se malo ispušem.

1. Brinem se da ću zaboraviti napraviti depilaciju svih dijelova tijela, i da ću naknadno, na fotografijama vjenčanja, uvidjeti da imam brkove ili dlake na nožnim palcima! I da mi na to, naravno, nitko nije na vrijeme ukazao!


2. Brinem se da taj dan ljudi neće biti raspoloženi ili da im glazba koju smo odabrali neće odgovarati. Kažu da se ne može svima ugoditi, ali vidjet ćete, kad se taj dan počne približavati, poželjet ćete!

3. Brinem se da ću tog dana imati bad hair day i da ni moja super-frizerka neće moći od moje kose složiti nešto smisleno.


4. Brinem se da ću od nervoze stalno morati piškiti, a još nisam sigurna kako ću to izvesti u haljini s dva metra dugim šlepom i visokim potpeticama na koje nisam navikla. O no.2 neću ni misliti.

5. Brinem se da sam tijekom organiziranja zaboravila na neke detalje kojima ljudi poklanjaju pažnju. OK, sarma je naručena, sve ostalo valjda i nije toliko bitno?

6. Iako sam prije nekoliko mjeseci rekla da mi vrijeme nije važno, mjesec dana prije vjenčanja počeli smo provjeravati vremensku prognozu i moliti se da, ako već mora biti oblačno i hladno, bar ne pljusne kiša kakva ovih dana natapa slavonsku zemlju.


7. Brinem se da će mi moja predivna čipkasta haljina za par godina, kad budem gledala fotografije s vjenčanja, izgledati totalno zastarjelo i neukusno, a ja ću se pitati gdje mi je pamet bila dok me vlastita djeca budu sprdala.

8. Brinem se da cvjećarka neće u cijelosti shvatiti moje ideje i da će mi u vjenčani buket (koji će mi mladoženja donijeti prije vjenčanja) staviti ljiljane ili neko drugo pretenciozno cvijeće ili, još gore, da će bend stalno svirati "Prvi poljubac".


9. Brinem se da će njegova mama plakati satima jer „danas ženi svog sina“.

10. Brinem se da ćemo, iako s radošću iščekujemo taj trenutak, u crkvi, pred tolikom publikom, biti nervozni i doživjeti filmski awkward moment.


Teško je zamisliti da će sve toga dana funkcionirati, da će se te dvije obitelji, koje se još niti ne poznaju, stopiti u veselu masu koja će se svim srcem radovati s nama i učiniti taj dan legendarnim. Valjda se mladenke moraju brinuti, ta ne organiziraju svaki dan veselicu za dvjestotinjak ljudi! Uostalom, ako žele ostariti uz svog supruga, druge prilike za dan vjenčanja neće biti! Ipak, ovim postom puštam brige i rasterećujem misli, pokušavajući se usredotočiti samo na dječaka koji je pred mojim očima odrastao u muškarca koji je moja luka, moja obitelj, moj budući suprug.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e