P.S. Volim te

Pamtite li kad ste prvi put rekli nekome da ga volite? A kad ste to posljednji put učinili?

Bili to roditelji, sestre, braća, prijatelji ili onaj tko vam je ukrao srce, što smo stariji, riječi 'volim te' teže prevaljujemo preko usana - pokazivanja osjećaja slično je sposobnosti za letenjem koju Petar Pan ne želi zaboraviti. Zavidim ponekad djeci na njihovoj slobodi – ako nekoga vole, to će mu i reći, dok mi odrasli šutimo, uvjereni da je taj netko dobro upoznat s onim što za njega osjećamo.

Iskreno, nema mi ljepših riječi nego čuti 'volim te' - to su jedine riječi za koje ne postoji pogrešan trenutak. Da, trebali bismo ih češće izgovarati, ali i čuti. 'V-o-l-i-m t-e', upiti svako slovo. Ne uzimati ljubav kao nešto što smo bezuvjetno zaslužili, jer blagoslov je imati nekoga dovoljno hrabrog i ranjivog da te voli, i to ti kaže.

U našoj obitelji nismo imali običaj ljubav izjavljivati, češće smo je pokazivali na suptilan, drugima i neprimjetan način. Te bi riječi otkrile našu slabost, svijetu pokazale našu najveću tajnu. Pa valjda se neke stvari i podrazumijevaju. Mislila sam da će izgovoriti 'volim te' biti nešto najteže što ću učiniti. Ali nije bilo, ne kad zavoliš.

Samo sam htjela biti žensko biće i kukavno čekala da on prvi kaže.

Pamtim naše prvo 'volim te' - izrečeno na današnji dan prije mnogo godina. Osjećaj koji me tada preplavio ne mogu zaboraviti, sve da za života zaradim i pet Alzheimera. Volimo slaviti taj dan kao dan kad je naša ljubav postala obostrana, vidljiva, jasna, glasna. On više nije bio moja simpatija, bio je moja voljena osoba - moje najveće blago koje sam otkrila svijetu, znajući da je potreba da on to zna vrijedna svakog rizika.