Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari oko kojih se živcira svaka buduća mladenka, a to vam nikada ne bi priznala

Posljednjih dana ljudi se brinu oko raznih stvari – naši tzv. celebrityji se brinu kako će ispasti na fotografijama nakon što se poliju kantom punom leda (a do prije dva dana u Hrvatskoj račun za liječenje i istraživanje ALS-a nije ni postojao), svijet se brine da će se Beyonce i Jay Z razvesti, a Šibenik je na nogama jer biskupu smeta glasna glazba iz Azimuta (ne znam čemu tolika galama – za mjesec dana, kad ga napuste turisti, grad će biti pust, a gotovo svi kafići će se zatvoriti i tako će ostati do sljedeće sezone – kad zapuše bura, nitko neće prosvjedovati zbog nedostatka kulturnog života u ovom gradu), a ja brinem oko stvari o kojima, valjda, brine svaka mladenka. Da, jasno mi je da su moji strahovi iracionalni i normalnom puku neshvatljivi, ali dajte mi priliku da se malo ispušem.

1. Brinem se da ću zaboraviti napraviti depilaciju svih dijelova tijela, i da ću naknadno, na fotografijama vjenčanja, uvidjeti da imam brkove ili dlake na nožnim palcima! I da mi na to, naravno, nitko nije na vrijeme ukazao!


2. Brinem se da taj dan ljudi neće biti raspoloženi ili da im glazba koju smo odabrali neće odgovarati. Kažu da se ne može svima ugoditi, ali vidjet ćete, kad se taj dan počne približavati, poželjet ćete!

3. Brinem se da ću tog dana imati bad hair day i da ni moja super-frizerka neće moći od moje kose složiti nešto smisleno.


4. Brinem se da ću od nervoze stalno morati piškiti, a još nisam sigurna kako ću to izvesti u haljini s dva metra dugim šlepom i visokim potpeticama na koje nisam navikla. O no.2 neću ni misliti.

5. Brinem se da sam tijekom organiziranja zaboravila na neke detalje kojima ljudi poklanjaju pažnju. OK, sarma je naručena, sve ostalo valjda i nije toliko bitno?

6. Iako sam prije nekoliko mjeseci rekla da mi vrijeme nije važno, mjesec dana prije vjenčanja počeli smo provjeravati vremensku prognozu i moliti se da, ako već mora biti oblačno i hladno, bar ne pljusne kiša kakva ovih dana natapa slavonsku zemlju.


7. Brinem se da će mi moja predivna čipkasta haljina za par godina, kad budem gledala fotografije s vjenčanja, izgledati totalno zastarjelo i neukusno, a ja ću se pitati gdje mi je pamet bila dok me vlastita djeca budu sprdala.

8. Brinem se da cvjećarka neće u cijelosti shvatiti moje ideje i da će mi u vjenčani buket (koji će mi mladoženja donijeti prije vjenčanja) staviti ljiljane ili neko drugo pretenciozno cvijeće ili, još gore, da će bend stalno svirati "Prvi poljubac".


9. Brinem se da će njegova mama plakati satima jer „danas ženi svog sina“.

10. Brinem se da ćemo, iako s radošću iščekujemo taj trenutak, u crkvi, pred tolikom publikom, biti nervozni i doživjeti filmski awkward moment.


Teško je zamisliti da će sve toga dana funkcionirati, da će se te dvije obitelji, koje se još niti ne poznaju, stopiti u veselu masu koja će se svim srcem radovati s nama i učiniti taj dan legendarnim. Valjda se mladenke moraju brinuti, ta ne organiziraju svaki dan veselicu za dvjestotinjak ljudi! Uostalom, ako žele ostariti uz svog supruga, druge prilike za dan vjenčanja neće biti! Ipak, ovim postom puštam brige i rasterećujem misli, pokušavajući se usredotočiti samo na dječaka koji je pred mojim očima odrastao u muškarca koji je moja luka, moja obitelj, moj budući suprug.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...