Preskoči na glavni sadržaj

What dreams may come

Kad umre neka poznata ličnost, svi počnu dramatizirati i definitivno svi zapamte što su radili u trenutku kad su vijest o tome čuli (ja sam npr. prala zube kad mi je dragi iz sobe viknuo vijest, pa sam zbog buke u priopćajnom kanalu začuđeno upitala: "Pa je l' se nije on sredio, ono, ima djecu i ženu?" misleći da je izglednije da umre Robbie Williams). Svijet su preplavili članci o tom slavnom komičaru koji je, kao i mnogi njegovi kolege, potonuo u depresiju nasmijavajući druge. Neću pisati žalopojke, ali osjećam potrebu prisjetiti se filmova kojima mi je Robin Williams uljepšao djetinjstvo.


Moj bratić Hrvoje posebno ga je volio. Čim su u videoteci izašli Kuka, Dobri Will Hunting, Toys (nerazvikani film koji sam posebno voljela), Jumanji, Patch Adams i Mrs. Doubtfire - Hrki bi me pozvao na gledanje filmova uz kokice ili kuhane kukuruze, ovisno o godišnjem dobu. Sve je te filmove godinama čuvao na VHS-u i raspačavao ih po komšiluku pa smo Robina Williamsa svi mogli gledati kad god poželimo. Kuku i Jumanjija pogledali smo sigurno toliko puta da smo postigli nekakav rekord. Sve sam Robinove filmove pogledala u Hrkijevoj sobi s tapetama s plavim nebom i bijelim oblacima, zato me tužna vijest o njegovoj smrti zatekla - za mene je to kraj jedne ere, ere djetinjstva. Nema više Hrvoja, nema ni Robina, samo stare tapete na zidu.


Voljeli smo sve njegove filmove (osim Flubbera - njega je Hrki uvijek kritizirao), i uživali u čaroliji koju nam je priređivao vječito nasmijani glumac. Robin Williams asocijacija mi je na sretne misli, bezbrižno djetinjstvo, sve što predstavlja Petar Pan, kojeg je i utjelovio.

Kad sam malo porasla, na Društvo mrtvih pjesnika cmizdrila sam sa sestričnom sjedeći na podu njene tinejdžerske sobe, i tog ljeta, kratko me držala manija - postat ću profesor, ili barem čitati Walta Whitmana. Nijedno se od toga nije ostvarilo, ali trudim se i danas iskoristiti dan, živjeti punim plućima.


Ipak, film koji dva dana vrtim po glavi je What dreams may come, iliti po naški - Ja ću budan sanjati. Samoubojstvo, smrt, gubitak, usamljenost, obitelj, ljubav - gorke su teme predivnog filma uz koji smo močili maramice i sanjali o ljubavi toliko snažnoj da prevlada i pakao. Gdje god bio Robin, nadam se da je za života doživio, barem na kratko, takvu ljubav, i da sada, u miru, budan sanja. 

Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više