Preskoči na glavni sadržaj

Mrvicu čudesno

Ljeti sam uvijek u potrazi za savršenom knjigom za plažu - onom koja će na jednom mjestu okupiti sve moje interese te me nasmijati i stvoriti bezbrižnu atmosferu.
Dawn French engleska je spisateljica i komičarka, a znate ju možda kao Geraldine Granger (Hermione - not related) u humorističnoj seriji Vicar of Dibley. Prije četiri godine napisala je knjigu Mrvicu čudesno, koja vas već samim naslovom privlači, zar ne?


U njoj je na komičan i autentičan način ispričala životnu priču majke dvoje tinejdžera koja je ujedno i vrhunski dječji psiholog. Međutim, svoju sedamnaestogodišnju kći Doru ona nimalo ne razumije, a šesnaestogodišnjeg sina koji si umišlja da je Oscar Wilde još manje.

Dora je u onoj fazi kada blajha kosu i mrzi svoju majku iz dna duše (ali ju ipak doziva "Mamice!" kad se razboli) mrzi svoje tijelo, mrzi sve kurvetine koje joj se motaju oko bivšeg boyfrienda kojeg je, btw, totalno preboljela i uopće ne želi više biti s njim. Yeah, right. Njezine misli na papiru zastrašujuće su me podsjetile na stranice mog dnevnika, napisanog u onim stresnim situacijama - kad sam doma izdržavala kaznu zbog kašnjenja pa nisam mogla u gradu slučajno sresti dečka koji mi se sviđao ili morala štrebati za ispit iz biologije, znajući da mi znanje iz nje neće u životu, ono, baš nikad trebati.


Pročitati Dorin život iz perspektive njene majke koja joj se nastoji približiti (biti prijatelj i roditelj - nemoguća misija?) bilo mi je neobično iskustvo, valjda nikada nisam u potpunosti razumjela koliko je svaka moja tinejdžerska kriza pogađala moje roditelje, koliko ih je izluđivala - koliko su me ustvari voljeli i željeli mi dobro. Mrzim što sam to morala izgovoriti, tj. napisati, ali valjda to kad tad kaže svaki ispaćeni tinejdžer kad odraste i kad ga u životu prestanu voditi hormoni.

Ovu čudesno zabavnu knjigu progutat ćete na plaži i mahnito nazivati majku da bi joj rekli da je volite - mark my words!

"Hvala ti, mama, što si mi uništila život. Baš mi je drago što imaš gripu, totalno je zalsužuješ i nadam se da ćeš krepati od strašnog gušenja u vlastitim šmrkljima. Kupila sam ti čips i to! A ti si ono, sebičnija od sebičnog! Kako se usuđuješ izazivati mi takav stres? Kao da, ono, već nisam pod dovoljnim stresom ovako kako jest, jebemu. Imam stres zbog školskih predmeta, stres zbog audicije za X factor, stres zbog Sama, stres zbog love, stres zbog love na mobitelu, stres zbog fotke na fejsu, a sad ga ona samo povećava jebenim ogromnim stresom zbog kose!
....
Odaberi, mama - plava kosa ili smrt?
Možda bi ti za mene radije smrt? - tad ne bi morala i nadalje stalno gledati moju takozvanu "slamnatu glavu". Da, to bi tvoj jebeni život učinilo toliko mnogo boljim. Priznaj, tad bi mogla nastaviti sa svojim poslom i pisanjem bez iritantne smetnje... kako se to zove? - o, da - kćerke!!!
Oprosti što postojim, oprosti što dišem - oprosti što te vrijeđam svojom kosom, i licem i svime ostalim na meni i mom tijelu što mrziš čim ugledaš...."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...