Preskoči na glavni sadržaj

Mrvicu čudesno

Ljeti sam uvijek u potrazi za savršenom knjigom za plažu - onom koja će na jednom mjestu okupiti sve moje interese te me nasmijati i stvoriti bezbrižnu atmosferu.
Dawn French engleska je spisateljica i komičarka, a znate ju možda kao Geraldine Granger (Hermione - not related) u humorističnoj seriji Vicar of Dibley. Prije četiri godine napisala je knjigu Mrvicu čudesno, koja vas već samim naslovom privlači, zar ne?


U njoj je na komičan i autentičan način ispričala životnu priču majke dvoje tinejdžera koja je ujedno i vrhunski dječji psiholog. Međutim, svoju sedamnaestogodišnju kći Doru ona nimalo ne razumije, a šesnaestogodišnjeg sina koji si umišlja da je Oscar Wilde još manje.

Dora je u onoj fazi kada blajha kosu i mrzi svoju majku iz dna duše (ali ju ipak doziva "Mamice!" kad se razboli) mrzi svoje tijelo, mrzi sve kurvetine koje joj se motaju oko bivšeg boyfrienda kojeg je, btw, totalno preboljela i uopće ne želi više biti s njim. Yeah, right. Njezine misli na papiru zastrašujuće su me podsjetile na stranice mog dnevnika, napisanog u onim stresnim situacijama - kad sam doma izdržavala kaznu zbog kašnjenja pa nisam mogla u gradu slučajno sresti dečka koji mi se sviđao ili morala štrebati za ispit iz biologije, znajući da mi znanje iz nje neće u životu, ono, baš nikad trebati.


Pročitati Dorin život iz perspektive njene majke koja joj se nastoji približiti (biti prijatelj i roditelj - nemoguća misija?) bilo mi je neobično iskustvo, valjda nikada nisam u potpunosti razumjela koliko je svaka moja tinejdžerska kriza pogađala moje roditelje, koliko ih je izluđivala - koliko su me ustvari voljeli i željeli mi dobro. Mrzim što sam to morala izgovoriti, tj. napisati, ali valjda to kad tad kaže svaki ispaćeni tinejdžer kad odraste i kad ga u životu prestanu voditi hormoni.

Ovu čudesno zabavnu knjigu progutat ćete na plaži i mahnito nazivati majku da bi joj rekli da je volite - mark my words!

"Hvala ti, mama, što si mi uništila život. Baš mi je drago što imaš gripu, totalno je zalsužuješ i nadam se da ćeš krepati od strašnog gušenja u vlastitim šmrkljima. Kupila sam ti čips i to! A ti si ono, sebičnija od sebičnog! Kako se usuđuješ izazivati mi takav stres? Kao da, ono, već nisam pod dovoljnim stresom ovako kako jest, jebemu. Imam stres zbog školskih predmeta, stres zbog audicije za X factor, stres zbog Sama, stres zbog love, stres zbog love na mobitelu, stres zbog fotke na fejsu, a sad ga ona samo povećava jebenim ogromnim stresom zbog kose!
....
Odaberi, mama - plava kosa ili smrt?
Možda bi ti za mene radije smrt? - tad ne bi morala i nadalje stalno gledati moju takozvanu "slamnatu glavu". Da, to bi tvoj jebeni život učinilo toliko mnogo boljim. Priznaj, tad bi mogla nastaviti sa svojim poslom i pisanjem bez iritantne smetnje... kako se to zove? - o, da - kćerke!!!
Oprosti što postojim, oprosti što dišem - oprosti što te vrijeđam svojom kosom, i licem i svime ostalim na meni i mom tijelu što mrziš čim ugledaš...."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e