Tajna iz Plave lagune

Dijete nikada ne zaboravlja svoj prvi misterij. Na krimiće Agathe Christie jednoga me ljeta navukla moja starija sestrična koju sam, u nedostatku velike sestre, kopirala. Sjećam se kao da je bilo jučer – moja prva Agatha Christie bila je Tragedija u tri čina, pohabana knjiga zelenih korica. Trinaest ljudi pozvano je na večeru na kojoj je ubijen lokalni svećenik. Hvala Bogu, za stolom je brčiće mastio i slavni Hercule Poirot koji je otkrio ubojicu! Kojeg li uzbuđenja!

Te sive stanice, ti brčići, to fancy odijelo – uvijek me nervirao, baš onako kako vas živicraju ljudi kojima zavidite na talentu koji vama nije urođen. Misterija na suptilan način – to stil po kojem je Agatha poznata, u kojoj glavnu riječ ne vodi moderna forenzika, nego tek čovjek koji vidi očima skriveno i čuje ono prešućeno. Zato sam voljela Agathu, zato sam voljela Veronicu, zato volim knjige Carlosa Ruiza Zafona, koji je uobičajenoj ljudskoj drami i zločinima dodao i nadnaravnu notu.

Tko god je čitao njegovu Sjenu vjetra upoznao je njegovu sposobnost da od obične kuće na kraju ulice stvori tajanstvenu priču koja uključuje sjene, duhove, paučinu koja se ljepi za tijelo, mnoge zagonetke i tragedije koje čuče u svakom ljudskom biću. Obožavam takve stvari! Obožavam napuštena imanja, rabljene knjige i predmete koji vonjaju po vlazi! Davno prije Sjene vjetra Zafon je napisao svoju trilogiju magle – Princa magle, Ponoćnu palaču i Rujanska svjetla u kojima sam uživala ovaj tjedan.

Romantični svjetionik kojeg progoni duh nesretne Alme Maltisse, napuštena tvornica igračaka i njezin tajanstveni vlasnik, stara vila Cravenmoore u kojoj vladaju sjene i dvoje mladih, Irene i Ismael, koji kroz prvu ljubav pokušavaju otkriti tajne Plave lagune, idiličnog mjesta na obali Normandije, ono su što će vas privući knjizi koja je kao stvorena za poklon onome tko tek iščekuje svoju prvu misteriju i radost njezina otkrivanja!

"Strop, okrunjen kasetiranim labirintom, dočaravao je barokni vrtlog oko sredine prostorije. Na jednome kraju raskošan baldahin s kojega su visjeli dugi zlatni velovi skrivao je postelju. U sredini sobe, na mramornome stolu, stajala je velika šahovska ploča čije su figure bile izrezbarene u kristalu. na drugom kraju Irene je otkrila još jedan izvor svjetla koji je pridonosio toj atmosferi prelijevanja duge: izdubljeno ždrijelo ognjišta u kojemu su gorjele debele cjepanice čiste žerave. Izand njega se dizao golem portret. Bijelo lice s najnježnijim crtama lica koje se mogu zamisliti na nekome ljudskom biću okruživalo je duboke i tužne oči žene ganutljive ljepote. Gospa s portreta bila je odjevena u dugu bijelu opravu i iza nje se mogao razabrati otočić sa svjetionikom u zaljevu."