Preskoči na glavni sadržaj

Što su Michiko Kakutani i GlitterGirl pročitale ove godine

Kad je prije mjesec dana bager čistio ono što je nekad bila kuća na križanju Naselja Vladimira Nazora i Ilirske ulice, svi su prolaznici zastali. Svog sam Juraja, iz nekih drugih razloga, na putu iz vrtića, jedva odvukla s poprišta rušenja. "Bagej, bagej, bagej!" vikao je, dok sam glavu razbijala činjenicom da je ta kuća jučer nekome bila dom (OK, prekjučer - jer dugo već stoji prazna, ako ćemo iskreno), a danas je na njenom mjestu samo prašina. Danas jesi, sutra nisi, kao i svi mi. Tad mi je sinulo zašto toliko volim knjige (i zašto sam opsjednuta rušenjima nekretnina) - ono što je zapisano je vječno. Knjiga, jednom pročitana i voljena, nikad se neće pretvoriti u hrpu prašine.


Za kraj godine, u to ime, počastila sam se (fino sam opravdala peglanje kartice, zar ne?) knjigom napisanom za sve pisce i za sve čitatelje.

Uzor svake Gilmore-Girls-obsessed-girl, Michiko Kakutani, dugo godina bila je glavna književna kritičarka New York Timesa. Ova šezdesetpetogodišnja penzionerka, podrijetlom iz japansko-američke obitelji, s diplomom Yalea iz književnosti, radila je za Post, za Time, a svoj rad u NYT nagrađena je i Pulitzerom za kritiku. Biti plaćen za čitanje - nije li to najbolji posao ever? Hm, pa i nije - bar bi tako odgovorili književnici koje je tijekom godina Kakutani popljuvala, kao npr. Jonathan Frenzen. Iako je poznata kao najnemilosrdnija i najneustrašivija kritičarka engleskog govornog područja, kad sam vidjela novoizdanu "Ex libris - 100 books to read and reread", morala sam je imati. Ono što me kod Kakutani fascinira jest ideja da djela kritizira glasovima popularnih likova iz svijeta filma ili književnosti - osvrt na "Dnevnik Bridget Jones" je napisala iz perspektive Ally McBeal, "Summer Crossing" Trumana Capotea iz perspektive njegove drage Holly Golightly, "Trading up" autorice Seks i grada iz perspektive vrckave Elle Woods - to je inovativnost, kreativnost i pop-culture-idolopoklonstvo kojem i sama težim u svojim literarnim ostvarenjima.

U "Ex libris" Kakutani odaje počast knjigama koje su je odgojile i koje su potpirivale vatru zvanu ljubav prema čitanju. Kao jedino dijete u obitelji često se morala igrati sama pa su joj knjige postale prijatelji i utjeha. U ovoj knjizi Kakutani nije oštra kao što bi čovjek očekivao, dapače, blaga je, ali strastvena glede knjiga i čini se kao da je iskreno uvjerena da budućnost svijeta ovisi o tome koliko i koje knjige čitamo. 



U "Ex libris" se mogu naći samo knjige koje je ocijenila vrijednima čitanja, i to klasici kao što su "Sluškinjina priča" M. Atwood, "Kuga" A. Camusa, "Veliki Gatsby" F. S. Fitzgeralda, "Sto godina samoće" G. G. Marqueza, "Ljubljena" T. Morrison, "Okajanje" I. McEwana, čitave kolekcije posvećene Muhammadu Aliju, nekoliko knjiga Saula Bellowa, Salmana Rusdija, Vladimira Nabokova i Joan Didion, serijal Harry Potter i Gospodar prstenova, knjige o tiraniji, o 9/11 i politici, o poslu i pozivu (moram nabaviti Kingovu "On writing"), ali i suvremena ostvarenja kao "Kratki život Oscara Waoa" J. Diaza, "Bijeli zubi" Zadie Smith i "Na zemlji smo nakratko predivni" Oceana Vuonga. Predivan je to ukoričeni pregled knjiga, koji bi se svidio svakom knjigoljupcu, u kojem su knjige prikazane uz poneku ilustraciju, kratki sadržaj i najbitnije teme - ako želite s nogu oboriti drage vam prijatelje-moljce, s ovom knjigom nećete pogriješiti.

Malo sam i ja glumila Michiko Kakutani pa sam izdvojila neke ovogodišnje favorite - s tim da 'ovogodišnjima' smatram one pročitane tijekom ove godine, ali ne nužno i izdane (u naslovu pojedine knjige se krije link za osvrt na nju). Čitala sam svašta, od Scotta Hahna do Khloe Kardashian, raznovrsnost me uvijek veseli - zadovoljna sam. Međutim, još uvijek sam češće birala strane autore nego domaće. Mea culpa. Poradit ću na tome (čim dovršim knjigu ovog Vijetnamca). I još uvijek nisam pročitala ništa od Elene Ferrante (imam Genijalnu prijateljicu doma, ali prevelika očekivanja me ubijaju u pojam).


Klasici koje sam pročitala u jednom dahu:

"Rebecca" i "Doba nevinosti"


Autori koje sam "otkrila":

Fredrik Backman i Matt Haig


Domaći autor čijim knjigama se veselim:

Mihaela Gašpar


Slatki serijal koji sam zavoljela:

Trilogija Jenny Han


Knjiga uz koju sam prebrodila lockdown:

"S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu"



Autobiografije u kojima sam uživala:

"Ostat ću mlad" i Autobiografija M. L. Kinga


Autori čijih sam nekoliko knjiga ove godine pročitala:

Jennifer Fulwiler i Matt Haig

 

Knjiga koja me poučila:

"Kud si krenula?"



Knjiga za svakoga:

"Malo drvo"



Najbolje što sam pročitala ove godine:

"Normal people"



Nova godina! Novi početak! Nova prilika! Prema meni i mojoj obitelji ova godina je bila blaga - bili smo zajedno više nego ikada - na tome sam zahvalna. Nek nam bude milostiva i ova kojoj se približavamo. Mir i veselje, zdravlje i ljubav, kreativnost, strastvenost i korak naprijed vam želim u 2021. godini!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...