Preskoči na glavni sadržaj

Što su Michiko Kakutani i GlitterGirl pročitale ove godine

Kad je prije mjesec dana bager čistio ono što je nekad bila kuća na križanju Naselja Vladimira Nazora i Ilirske ulice, svi su prolaznici zastali. Svog sam Juraja, iz nekih drugih razloga, na putu iz vrtića, jedva odvukla s poprišta rušenja. "Bagej, bagej, bagej!" vikao je, dok sam glavu razbijala činjenicom da je ta kuća jučer nekome bila dom (OK, prekjučer - jer dugo već stoji prazna, ako ćemo iskreno), a danas je na njenom mjestu samo prašina. Danas jesi, sutra nisi, kao i svi mi. Tad mi je sinulo zašto toliko volim knjige (i zašto sam opsjednuta rušenjima nekretnina) - ono što je zapisano je vječno. Knjiga, jednom pročitana i voljena, nikad se neće pretvoriti u hrpu prašine.


Za kraj godine, u to ime, počastila sam se (fino sam opravdala peglanje kartice, zar ne?) knjigom napisanom za sve pisce i za sve čitatelje.

Uzor svake Gilmore-Girls-obsessed-girl, Michiko Kakutani, dugo godina bila je glavna književna kritičarka New York Timesa. Ova šezdesetpetogodišnja penzionerka, podrijetlom iz japansko-američke obitelji, s diplomom Yalea iz književnosti, radila je za Post, za Time, a svoj rad u NYT nagrađena je i Pulitzerom za kritiku. Biti plaćen za čitanje - nije li to najbolji posao ever? Hm, pa i nije - bar bi tako odgovorili književnici koje je tijekom godina Kakutani popljuvala, kao npr. Jonathan Frenzen. Iako je poznata kao najnemilosrdnija i najneustrašivija kritičarka engleskog govornog područja, kad sam vidjela novoizdanu "Ex libris - 100 books to read and reread", morala sam je imati. Ono što me kod Kakutani fascinira jest ideja da djela kritizira glasovima popularnih likova iz svijeta filma ili književnosti - osvrt na "Dnevnik Bridget Jones" je napisala iz perspektive Ally McBeal, "Summer Crossing" Trumana Capotea iz perspektive njegove drage Holly Golightly, "Trading up" autorice Seks i grada iz perspektive vrckave Elle Woods - to je inovativnost, kreativnost i pop-culture-idolopoklonstvo kojem i sama težim u svojim literarnim ostvarenjima.

U "Ex libris" Kakutani odaje počast knjigama koje su je odgojile i koje su potpirivale vatru zvanu ljubav prema čitanju. Kao jedino dijete u obitelji često se morala igrati sama pa su joj knjige postale prijatelji i utjeha. U ovoj knjizi Kakutani nije oštra kao što bi čovjek očekivao, dapače, blaga je, ali strastvena glede knjiga i čini se kao da je iskreno uvjerena da budućnost svijeta ovisi o tome koliko i koje knjige čitamo. 



U "Ex libris" se mogu naći samo knjige koje je ocijenila vrijednima čitanja, i to klasici kao što su "Sluškinjina priča" M. Atwood, "Kuga" A. Camusa, "Veliki Gatsby" F. S. Fitzgeralda, "Sto godina samoće" G. G. Marqueza, "Ljubljena" T. Morrison, "Okajanje" I. McEwana, čitave kolekcije posvećene Muhammadu Aliju, nekoliko knjiga Saula Bellowa, Salmana Rusdija, Vladimira Nabokova i Joan Didion, serijal Harry Potter i Gospodar prstenova, knjige o tiraniji, o 9/11 i politici, o poslu i pozivu (moram nabaviti Kingovu "On writing"), ali i suvremena ostvarenja kao "Kratki život Oscara Waoa" J. Diaza, "Bijeli zubi" Zadie Smith i "Na zemlji smo nakratko predivni" Oceana Vuonga. Predivan je to ukoričeni pregled knjiga, koji bi se svidio svakom knjigoljupcu, u kojem su knjige prikazane uz poneku ilustraciju, kratki sadržaj i najbitnije teme - ako želite s nogu oboriti drage vam prijatelje-moljce, s ovom knjigom nećete pogriješiti.

Malo sam i ja glumila Michiko Kakutani pa sam izdvojila neke ovogodišnje favorite - s tim da 'ovogodišnjima' smatram one pročitane tijekom ove godine, ali ne nužno i izdane (u naslovu pojedine knjige se krije link za osvrt na nju). Čitala sam svašta, od Scotta Hahna do Khloe Kardashian, raznovrsnost me uvijek veseli - zadovoljna sam. Međutim, još uvijek sam češće birala strane autore nego domaće. Mea culpa. Poradit ću na tome (čim dovršim knjigu ovog Vijetnamca). I još uvijek nisam pročitala ništa od Elene Ferrante (imam Genijalnu prijateljicu doma, ali prevelika očekivanja me ubijaju u pojam).


Klasici koje sam pročitala u jednom dahu:

"Rebecca" i "Doba nevinosti"


Autori koje sam "otkrila":

Fredrik Backman i Matt Haig


Domaći autor čijim knjigama se veselim:

Mihaela Gašpar


Slatki serijal koji sam zavoljela:

Trilogija Jenny Han


Knjiga uz koju sam prebrodila lockdown:

"S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu"



Autobiografije u kojima sam uživala:

"Ostat ću mlad" i Autobiografija M. L. Kinga


Autori čijih sam nekoliko knjiga ove godine pročitala:

Jennifer Fulwiler i Matt Haig

 

Knjiga koja me poučila:

"Kud si krenula?"



Knjiga za svakoga:

"Malo drvo"



Najbolje što sam pročitala ove godine:

"Normal people"



Nova godina! Novi početak! Nova prilika! Prema meni i mojoj obitelji ova godina je bila blaga - bili smo zajedno više nego ikada - na tome sam zahvalna. Nek nam bude milostiva i ova kojoj se približavamo. Mir i veselje, zdravlje i ljubav, kreativnost, strastvenost i korak naprijed vam želim u 2021. godini!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...