Preskoči na glavni sadržaj

Što su Michiko Kakutani i GlitterGirl pročitale ove godine

Kad je prije mjesec dana bager čistio ono što je nekad bila kuća na križanju Naselja Vladimira Nazora i Ilirske ulice, svi su prolaznici zastali. Svog sam Juraja, iz nekih drugih razloga, na putu iz vrtića, jedva odvukla s poprišta rušenja. "Bagej, bagej, bagej!" vikao je, dok sam glavu razbijala činjenicom da je ta kuća jučer nekome bila dom (OK, prekjučer - jer dugo već stoji prazna, ako ćemo iskreno), a danas je na njenom mjestu samo prašina. Danas jesi, sutra nisi, kao i svi mi. Tad mi je sinulo zašto toliko volim knjige (i zašto sam opsjednuta rušenjima nekretnina) - ono što je zapisano je vječno. Knjiga, jednom pročitana i voljena, nikad se neće pretvoriti u hrpu prašine.


Za kraj godine, u to ime, počastila sam se (fino sam opravdala peglanje kartice, zar ne?) knjigom napisanom za sve pisce i za sve čitatelje.

Uzor svake Gilmore-Girls-obsessed-girl, Michiko Kakutani, dugo godina bila je glavna književna kritičarka New York Timesa. Ova šezdesetpetogodišnja penzionerka, podrijetlom iz japansko-američke obitelji, s diplomom Yalea iz književnosti, radila je za Post, za Time, a svoj rad u NYT nagrađena je i Pulitzerom za kritiku. Biti plaćen za čitanje - nije li to najbolji posao ever? Hm, pa i nije - bar bi tako odgovorili književnici koje je tijekom godina Kakutani popljuvala, kao npr. Jonathan Frenzen. Iako je poznata kao najnemilosrdnija i najneustrašivija kritičarka engleskog govornog područja, kad sam vidjela novoizdanu "Ex libris - 100 books to read and reread", morala sam je imati. Ono što me kod Kakutani fascinira jest ideja da djela kritizira glasovima popularnih likova iz svijeta filma ili književnosti - osvrt na "Dnevnik Bridget Jones" je napisala iz perspektive Ally McBeal, "Summer Crossing" Trumana Capotea iz perspektive njegove drage Holly Golightly, "Trading up" autorice Seks i grada iz perspektive vrckave Elle Woods - to je inovativnost, kreativnost i pop-culture-idolopoklonstvo kojem i sama težim u svojim literarnim ostvarenjima.

U "Ex libris" Kakutani odaje počast knjigama koje su je odgojile i koje su potpirivale vatru zvanu ljubav prema čitanju. Kao jedino dijete u obitelji često se morala igrati sama pa su joj knjige postale prijatelji i utjeha. U ovoj knjizi Kakutani nije oštra kao što bi čovjek očekivao, dapače, blaga je, ali strastvena glede knjiga i čini se kao da je iskreno uvjerena da budućnost svijeta ovisi o tome koliko i koje knjige čitamo. 



U "Ex libris" se mogu naći samo knjige koje je ocijenila vrijednima čitanja, i to klasici kao što su "Sluškinjina priča" M. Atwood, "Kuga" A. Camusa, "Veliki Gatsby" F. S. Fitzgeralda, "Sto godina samoće" G. G. Marqueza, "Ljubljena" T. Morrison, "Okajanje" I. McEwana, čitave kolekcije posvećene Muhammadu Aliju, nekoliko knjiga Saula Bellowa, Salmana Rusdija, Vladimira Nabokova i Joan Didion, serijal Harry Potter i Gospodar prstenova, knjige o tiraniji, o 9/11 i politici, o poslu i pozivu (moram nabaviti Kingovu "On writing"), ali i suvremena ostvarenja kao "Kratki život Oscara Waoa" J. Diaza, "Bijeli zubi" Zadie Smith i "Na zemlji smo nakratko predivni" Oceana Vuonga. Predivan je to ukoričeni pregled knjiga, koji bi se svidio svakom knjigoljupcu, u kojem su knjige prikazane uz poneku ilustraciju, kratki sadržaj i najbitnije teme - ako želite s nogu oboriti drage vam prijatelje-moljce, s ovom knjigom nećete pogriješiti.

Malo sam i ja glumila Michiko Kakutani pa sam izdvojila neke ovogodišnje favorite - s tim da 'ovogodišnjima' smatram one pročitane tijekom ove godine, ali ne nužno i izdane (u naslovu pojedine knjige se krije link za osvrt na nju). Čitala sam svašta, od Scotta Hahna do Khloe Kardashian, raznovrsnost me uvijek veseli - zadovoljna sam. Međutim, još uvijek sam češće birala strane autore nego domaće. Mea culpa. Poradit ću na tome (čim dovršim knjigu ovog Vijetnamca). I još uvijek nisam pročitala ništa od Elene Ferrante (imam Genijalnu prijateljicu doma, ali prevelika očekivanja me ubijaju u pojam).


Klasici koje sam pročitala u jednom dahu:

"Rebecca" i "Doba nevinosti"


Autori koje sam "otkrila":

Fredrik Backman i Matt Haig


Domaći autor čijim knjigama se veselim:

Mihaela Gašpar


Slatki serijal koji sam zavoljela:

Trilogija Jenny Han


Knjiga uz koju sam prebrodila lockdown:

"S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu"



Autobiografije u kojima sam uživala:

"Ostat ću mlad" i Autobiografija M. L. Kinga


Autori čijih sam nekoliko knjiga ove godine pročitala:

Jennifer Fulwiler i Matt Haig

 

Knjiga koja me poučila:

"Kud si krenula?"



Knjiga za svakoga:

"Malo drvo"



Najbolje što sam pročitala ove godine:

"Normal people"



Nova godina! Novi početak! Nova prilika! Prema meni i mojoj obitelji ova godina je bila blaga - bili smo zajedno više nego ikada - na tome sam zahvalna. Nek nam bude milostiva i ova kojoj se približavamo. Mir i veselje, zdravlje i ljubav, kreativnost, strastvenost i korak naprijed vam želim u 2021. godini!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...