Planirala sam ovog Božića napokon pročitati Djetinjstvo Isusovo Benedikta XVI. ili Radost svijetu Scotta Hahna, ali, igrom slučaja, svega par dana prije ove zanimljive izolacije u koju je potjerana Frankina vrtićka grupa, u ruke mi je došla knjiga Matta Haiga "Zapisi o nervoznom planetu", i dobro da jest jer Franka je u izolaciji dobila temperaturu koja se nije spuštala pet dana - sve dok nismo dobili negativne rezultate PCR testa na Covid i zaključili da je dobila najobičniju virozu u najneobičnijem trenutku. Neću lagati, malo me uhvatila panika, ali neurotični Matt Haig na neki čudan način bio je uz mene - i, iako ateist, božićnom svjetlu napravio put do mog srca.
Neki dan sam došla zajapurena na ispovijed, a svećenik mi je rekao: "Najprije se smirite", i nije to prvi put da je moj ispovjednik komentirao moje nervozno stanje, samo da znate. Aha, svijet je postao kaotično mjesto, a najbolje to zna Matt Haig koji se s anksioznošću bori od mladosti. Kako mu je samo palo na pamet napisati knjigu o tekovinama modernog čovjeka, koje kod svakog iole normalnog bića izazivaju napadaje panike, neću nikada dokučiti - znam da mu to ne bi bilo drago čuti, ali mislim da je iznimno hrabro na taj način suočiti se sa svojim demonima. Matt Haig britanski je autor čiju The midnight library su čitatelji Goodreadsa nedavno izabrali za knjigu godine, i, budući da sam u posljednjih mjesec dana pročitala nekoliko njegovih djela, mogu reći - s pravom - jer on je vrhunski plivač i u vodama fikcije, romantike, dječje knjige, pa i publicističke autobiografije. Što god piše, Haig je iskren, ranjiv, živ, normalan, i zato ću mu ostati vjerna.
U knjizi "Zapisi o nervoznom planetu" on nastoji dokučiti u kakvom su odnosu brzina njegova življenja i brzina svijeta oko njega, te zašto se svi bojimo usporiti. Haig na poetično zabavan, a bolno iskren način govori o svojim psihičkim problemima zbog kojih se još uvijek osjeća kao da je na rubu živčanog sloma, o užurbanom načinu života koji bi nam trebao uštediti vrijeme, a za koji plaćamo preveliku cijenu. Svima nam je poznata ošamućenost obiljem i slobodom izbora te osjećaj kao da nam je "glava kompjutor s previše otvorenih prozora", ove godine više nego ikad ranije. Autor bez pardona govori o svojoj anksioznosti (budući da je knjiga napisana prije dvije godine, čitajući je, konstantno sam osjećala iskrenu zabrinutost za autora koji se, pored svega, ove godine mora nositi i s pandemijom) i neprestanom zamišljanju da bi moglo biti puno gore nego što jest. Panika nam je ove godine oduzela dah, a čuda tehnologije pomoću kojih se nastojimo informirati samo, iz dana u dan, dodaju sol na otvorene rane. Ova knjiga će vas uznemiriti jer je manifest 21. stoljeća, jer na jednom mjestu piše o svemu što vas može izluditi - o svijetu u kojem smo prisiljeni dijeliti sebe da bismo bili to što jesmo (da, znam, upravo to radim, ne mogu si pomoći) i o situacijama iz kojih proizlazi da smo uvježbani da živimo u budućnosti, otuđeni od sadašnjosti. O učenju koje više nije stjecanje znanja, ne predstavlja radost - samo je samo simbol truda koji ulažemo da bismo postali bolje verzije samog sebe.
"Možda sreća nema veze s nama, kao pojedincima. Možda to nije nešto što ulazi u nas. Možda se sreća osjeti kad izlazi, a ne kad ulazi. Možda sreća nije nešto što trebamo dobiti jer mi to zaslužujemo. Možda sreća nema veze s onim što možemo dobiti. Možda sreća ima veze s nečim što već imamo. Možda sreća ima veze s onim što možemo dati. Možda sreća nije leptir kojeg možemo uhvatiti u mrežu. Možda nema recepata za sreću. Možda postoje samo mnoga "možda". Ako se (prema riječima Emily Dickinson) "Vječnost sastoji od mnoštva sadašnjosti", možda su te sadašnjosti sačinjene od mnogih "možda". Možda je svrha života u tome da odustanemo od izvjesnosti i prihvatimo predivnu neizvjesnost života."
Nemojmo misliti da smo posebni - kao što mi kompluzivno gledamo na društvene mreže, tako su u 17. stoljeću gledali na džepni sat, i nemojmo se uvjeravati da je problem u manjku vremena - nije, nego u višku svega ostalog. Previše želja, previše potreba, previše buke, previše ljudi. Ova me knjiga oslobodila, vjerojatno nakratko, but still. Već nakon nekoliko stranica odjavila sam se (opet) s Instagrama. Znam, rekli su da je Instač za mlade, ali, budimo realni, ja sam baba, i prestara sam za slikovnice, što Instagram, ustvari, jest - bajkovita slikovnica koja mi strahovito ide na živce. Ovih dana odjavit ću se i s Facebooka, da se resetiram, da se izoliram. Pogledate li i vi mobitel prije spavanja? A kad se probudite? Smiruje li vas računalo? A što kad tehnologija zakaže, jeste li bespomoćni? A što će nam sve to? Nikad nismo bili informiraniji, povezaniji sa svijetom - i nikad nismo bili nervozniji.
"Nije me bilo briga ni za kakve hitne e-mailove na koje nisam odgovorio. Nisam osjećao nikakvu napast da pogledam društvene mreže. Čak su i vijesti iz svijeta izgledale kao nešto nebitno, u pozadini, dok sam sjedio na odjelu intenzivne njege i slušao bolne jecaje iza tanke bolničke zavjese kad je preminuo pacijent u susjednom krevetu. Odjeli za intenzivnu njegu su sumorna mjesta, ponekad, ali iza te sterilne sobe pune ljudi koji se nalaze na tankoj granici između života i smrti mogu donijeti i nadu. A sestre i liječnici bili su inspiracija. Žalosno je što stvari često ne sagledavamo u pravom svjetlu i što se treba dogoditi nešto doista važno u našim životima ili u životima ljudi koje volimo da progledamo i dobijemo pravi uvid. Zamislite da taj uvid možemo zadržati. Da možemo uvijek ispravno posložiti prioritete, čak i u doba blagostanja i zdravlja. Zamislite da o ljudima koje volimo uvijek razmišljamo onako kao što o njima mislimo kad se nađu u kritičnom stanju. Da zauvijek možemo zadržati tu ljubav - ljubav koja je uvijek prisutna - tako blizu površini. Zamislite da možemo zadržati tu nježnost i blagu zahvalnost, prema životu kao takvom. Sada, dok mi se u životu ponovno gomilaju nepotrebne gluposti koje mi samo donose stres, pokušavam se prisjetiti te sobe u bolnici - gdje su pacijenti bili zadovoljni s tako malo. Zahvalni što mogu gledati kroz prozor. I vidjeti malo sunca i stabla platane. I gdje je život, sam po sebi, bio sve."
Ja vas pitam - za čime čeznete? Što želite učiniti u životu? Koga želite poljubiti? S kim se želite posvađati? Donesite odluku. Jeste? Sad to zaboravite! Samo budite. Danas. Samo dišite. I gledajte u nebo (činite to što češće, i Matt se slaže). Ne morate danas spašavati svijet. Ne, doista ne morate disati punim plućima, niti iskoristiti dan, ne morate ništa od toga. Ne morate nitko postati, ne morate nikamo ići. Samo budite. Samo zamislite da vam je ovo posljednji Božić, da nećete dočekati kraj godine, da nećete vidjeti kraj pandemije. Što biste promijenili? Biste li nastavili objavljivati beskrajni niz fotografija božićnh kolačića na društvenim mrežama? Biste li nastavili s božićnim shoppingom? Biste li razmislili o važnosti svete mise onima koji na Božić slave blagdan utjelovljenja Ljubavi? Bi li vam još uvijek toliko nedostajali kafići? Biste li i bili ljubazniji, tolerantniji? Biste li povjerovali da vas netko voli? Biste li povjerovali da vas Bog voli? Biste li povjerovali da Ljubav mijenja čovjeka? Biste li u svom srcu pronašli mir ili nemir, nadu ili beznađe?
"Samo će nas ljubav spasiti."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)