Preskoči na glavni sadržaj

Što su Michiko Kakutani i GlitterGirl pročitale ove godine

Kad je prije mjesec dana bager čistio ono što je nekad bila kuća na križanju Naselja Vladimira Nazora i Ilirske ulice, svi su prolaznici zastali. Svog sam Juraja, iz nekih drugih razloga, na putu iz vrtića, jedva odvukla s poprišta rušenja. "Bagej, bagej, bagej!" vikao je, dok sam glavu razbijala činjenicom da je ta kuća jučer nekome bila dom (OK, prekjučer - jer dugo već stoji prazna, ako ćemo iskreno), a danas je na njenom mjestu samo prašina. Danas jesi, sutra nisi, kao i svi mi. Tad mi je sinulo zašto toliko volim knjige (i zašto sam opsjednuta rušenjima nekretnina) - ono što je zapisano je vječno. Knjiga, jednom pročitana i voljena, nikad se neće pretvoriti u hrpu prašine.


Za kraj godine, u to ime, počastila sam se (fino sam opravdala peglanje kartice, zar ne?) knjigom napisanom za sve pisce i za sve čitatelje.

Uzor svake Gilmore-Girls-obsessed-girl, Michiko Kakutani, dugo godina bila je glavna književna kritičarka New York Timesa. Ova šezdesetpetogodišnja penzionerka, podrijetlom iz japansko-američke obitelji, s diplomom Yalea iz književnosti, radila je za Post, za Time, a svoj rad u NYT nagrađena je i Pulitzerom za kritiku. Biti plaćen za čitanje - nije li to najbolji posao ever? Hm, pa i nije - bar bi tako odgovorili književnici koje je tijekom godina Kakutani popljuvala, kao npr. Jonathan Frenzen. Iako je poznata kao najnemilosrdnija i najneustrašivija kritičarka engleskog govornog područja, kad sam vidjela novoizdanu "Ex libris - 100 books to read and reread", morala sam je imati. Ono što me kod Kakutani fascinira jest ideja da djela kritizira glasovima popularnih likova iz svijeta filma ili književnosti - osvrt na "Dnevnik Bridget Jones" je napisala iz perspektive Ally McBeal, "Summer Crossing" Trumana Capotea iz perspektive njegove drage Holly Golightly, "Trading up" autorice Seks i grada iz perspektive vrckave Elle Woods - to je inovativnost, kreativnost i pop-culture-idolopoklonstvo kojem i sama težim u svojim literarnim ostvarenjima.

U "Ex libris" Kakutani odaje počast knjigama koje su je odgojile i koje su potpirivale vatru zvanu ljubav prema čitanju. Kao jedino dijete u obitelji često se morala igrati sama pa su joj knjige postale prijatelji i utjeha. U ovoj knjizi Kakutani nije oštra kao što bi čovjek očekivao, dapače, blaga je, ali strastvena glede knjiga i čini se kao da je iskreno uvjerena da budućnost svijeta ovisi o tome koliko i koje knjige čitamo. 



U "Ex libris" se mogu naći samo knjige koje je ocijenila vrijednima čitanja, i to klasici kao što su "Sluškinjina priča" M. Atwood, "Kuga" A. Camusa, "Veliki Gatsby" F. S. Fitzgeralda, "Sto godina samoće" G. G. Marqueza, "Ljubljena" T. Morrison, "Okajanje" I. McEwana, čitave kolekcije posvećene Muhammadu Aliju, nekoliko knjiga Saula Bellowa, Salmana Rusdija, Vladimira Nabokova i Joan Didion, serijal Harry Potter i Gospodar prstenova, knjige o tiraniji, o 9/11 i politici, o poslu i pozivu (moram nabaviti Kingovu "On writing"), ali i suvremena ostvarenja kao "Kratki život Oscara Waoa" J. Diaza, "Bijeli zubi" Zadie Smith i "Na zemlji smo nakratko predivni" Oceana Vuonga. Predivan je to ukoričeni pregled knjiga, koji bi se svidio svakom knjigoljupcu, u kojem su knjige prikazane uz poneku ilustraciju, kratki sadržaj i najbitnije teme - ako želite s nogu oboriti drage vam prijatelje-moljce, s ovom knjigom nećete pogriješiti.

Malo sam i ja glumila Michiko Kakutani pa sam izdvojila neke ovogodišnje favorite - s tim da 'ovogodišnjima' smatram one pročitane tijekom ove godine, ali ne nužno i izdane (u naslovu pojedine knjige se krije link za osvrt na nju). Čitala sam svašta, od Scotta Hahna do Khloe Kardashian, raznovrsnost me uvijek veseli - zadovoljna sam. Međutim, još uvijek sam češće birala strane autore nego domaće. Mea culpa. Poradit ću na tome (čim dovršim knjigu ovog Vijetnamca). I još uvijek nisam pročitala ništa od Elene Ferrante (imam Genijalnu prijateljicu doma, ali prevelika očekivanja me ubijaju u pojam).


Klasici koje sam pročitala u jednom dahu:

"Rebecca" i "Doba nevinosti"


Autori koje sam "otkrila":

Fredrik Backman i Matt Haig


Domaći autor čijim knjigama se veselim:

Mihaela Gašpar


Slatki serijal koji sam zavoljela:

Trilogija Jenny Han


Knjiga uz koju sam prebrodila lockdown:

"S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu"



Autobiografije u kojima sam uživala:

"Ostat ću mlad" i Autobiografija M. L. Kinga


Autori čijih sam nekoliko knjiga ove godine pročitala:

Jennifer Fulwiler i Matt Haig

 

Knjiga koja me poučila:

"Kud si krenula?"



Knjiga za svakoga:

"Malo drvo"



Najbolje što sam pročitala ove godine:

"Normal people"



Nova godina! Novi početak! Nova prilika! Prema meni i mojoj obitelji ova godina je bila blaga - bili smo zajedno više nego ikada - na tome sam zahvalna. Nek nam bude milostiva i ova kojoj se približavamo. Mir i veselje, zdravlje i ljubav, kreativnost, strastvenost i korak naprijed vam želim u 2021. godini!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca