Preskoči na glavni sadržaj

Radionica Djeda Božićnjaka

Da pitate mog muža zašto me oženio, jedan od odgovora bi sigurno bio i: "Da ne moram više smišljati što pokloniti nekome." S onom riječju "Uzimam" ja sam, naime, svom mužu obećala vjernost u dobru i zlu, i to da ću do kraja života ja biti zadužena za rođendanske, božićne i sve druge vrste poklona. Onima koji me znaju poznato je da mi to nije tlaka - ionako ja vječito glavu razbijam time kome ću što pokloniti i, iako većinom polazim od pogrešne pretpostavke da drugima treba ono što meni treba, i rijetko kad nekoga poklonom baš oduševim, čitav proces biranja poklona nešto je čemu se veselim. Posebno me ludilo obuzme u prosincu kad danima kupujem i guram poklone po ladicama i ormarima, skrivajući ih od ukućana. Ovog sam prosinca uranila jer neke ću poklone slati i poštom (ove godine podijelila sam svakakve pakete - od onih koji su sadržavali svježe ispečeni kruh do onih koji su sadržavali rabljene cipele), pa ne treba časiti časa. Upalim si božićni album gospodina Bublea pa zamatam dok mi ne ponestane celofana i ukrasnih vrpci. Ovo su samo neke od ideja za poklone - za one koji razumiju muku mog muža.


Svekrvi smo za rođendan dali izraditi dasku za rezanje s izrezbarenim Frankinim crtežom nje, brata i naših nećaka. Baka je bila oduševljena, i iako je ovo divan i funkcionalan poklon (obožavam takve), ona ga koristi samo kao dekoraciju. 


Ako baš niste kreativni, a volite pokloniti nešto što se ne proizvodi masovno, onda su šalice, jastučnice, posteri, majice i cekeri duhovitog i toplog hrvatskog branda divan izbor.
Kad je o kuharicama riječ, neka mi nitko ne zamjeri, ali kuharica Sanje Mijac je jedina kuharica koju trebate. Prilagođena našem podneblju i načinu života, ova kuharica evocira neka jednostavnija vremena koja ćete pokušati replicirati, bili vi vrsni kuhar ili tek amater.


Blesavu Martinu iz BooLaba, malog laboratorija prirodne kozmetike, možda i pratite na Instagramu - i teško da niste poželjeli njene Lips & Cheeks stickove koje možete trackati po cijelom licu i biti beautiful.


Znam da ova godina nikoga nije inspirirala na planiranje i kupnju planera, ali sljedeća mora biti bolja! Ukoliko želite svoja promišljanja i planove podići na višu razinu, uložite u duhovne dnevnike i planere Kristine koja stoji iza ove poticajne web stranice.
Lokal patriot sam pa tako uz osječke proizvode, slučajno, promoviram i virovitičke. Osim Sanje Mijac, i žene iza profila Sister Blister su iz Virovitice, i ondje šiju svoje živopisne i pamučne (zar nije postalo nemoguće pronaći odjeću od prirodnih materijala?) haljine, duksice, majice. Ja ih imam već četiri, u ljetnim i zimskim varijantama, i sumnjam da ću tu stati.
Zaista smo sretnici što u u Osijeku imamo obrtnike koji vrijedno izrađuju ovakve ljepote već dvije generacije, od 1953. godine. Ako želite nešto uistinu posebno, darujte licitare Blažeković. Nose duh prošlih Božića i nikoga ne ostavljaju ravnodušnima.


Personalizirani jastučići i poplunčići krasan su poklon ako želite da prvi Božić vaše bebe bude nezaboravan. Sa Sovicom sam poslovala nekoliko puta i imam samo riječi hvale - u moru proizvoda za najmlađe, ona je moj broj 1.
Nemamo puno vremena, nemamo velik budžet, nemamo pravo šetati okolo po gradu i shoppingirati kao da sutra ne postoji - zato sam bakama i djedovima naručila fotokalendar s fotografijama njihovih unuka (ali psssst!) - ionako ne postoji ništa što ih veseli više od njih!


Ako vaš obdarenik (obdarenica, nećemo se lagati) voli nakit, zgodan izbor je nakit od mjedi - vrlo elegantan i efektan!
"Pa koliko lončića ti treba?" čudio mi se muž. Ne treba mi ih puno, ali Issin mi treba, molim lijepo! U znak zahvalnosti za praćenje ovog bloga u njegovim počecima, morala sam se opremiti Issinim čestitkama i lončićem s preslatkim božićnim to do popisom.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...