Preskoči na glavni sadržaj

Mamma i Mia.

Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like, big time. U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto mi ne vjerujete?), voljela sam ih najviše - o tome i danas svjedoči moja kutijetina puna Spice Girls memorabilija. Već u petom razredu bila sam glavni raspačivač glazbe u razredu - satima bih sjedila uz radio stiščući "rec" u nadi da ću stvoriti najbolju mix tape ikad. Bila sam opsjednuta, a posebno inspirativnima sam uvijek smatrala glazbenice (Britney, Christina, Faith Hill, Jewel, Joan Baez, Norah Jones, Alanis, Tori Amos, Brandi Carlile, Grace Potter, Sara Bareilles) - vodio me taj girl power kroz život pa ne čudi da je i moja prvorođena mjesecima uspijevala utonuti u san samo uz zvuk pjesme "Život nije siv" (moja joj je luda sestra poklonila i ukulele). U svojoj karijeri mame izvela sam tu pjesmu sigurno tisuću puta, i znate što? Još uvijek mi nije dosadila - tako je to s dobrom glazbom. Naša obitelj, zahvaljujući našoj nespavalici, postala je vječni dužnik Mije Dimšić. "Sunce, oblak, vjetar" pamtim kao soundtrack našeg ljetovanja 2017., uz božićni album Juraj je vjerojatno i začet, album "Sretan put" mi je muž poklonio za Valentinovo, Mia je prva glazbenica na čijem koncertu je Franka bila (a prvi se pamte!) - ukratko, "Daj, upali Miju!" naše je rješenje za svaku lošu playlistu na radiju. Zato sam, gotovo instinktivno, naručila Mijinu knjigu čim je stigla vijest o njoj.

Baš kao što se Mia u knjizi prisjeća točnog trenutka kad je prvi put čula pjesmu Taylor Swift (ah, još pamtim svoj i Taylorin prvi put), i ja se sjećam kad sam prvi put čula Miju. Bila sam u kuhinji, a s televizije je treštao CMC kao pozadinska buka. Svirala je "Slobodna." "Hej, tko to pjeva?" viknula sam mami, a ona je odgovorila: "Neka Mia, iz Osijeka." Tog trena znala sam da ću za Miju još čuti.



Lagala sam svima da sam Mijin fan zbog Franke, ali muž me prozreo - i pridružio se maniji. Meni je omiljena "Pomiče se sat", a njemu "Unatrag." Riječ je o feel-good pop glazbi sa country prizvukom čiji sam oduvijek bila pobornik. Od Joan Baez do Carrie Underwood, od Dixie Chicks do Lady Antebellum, od Dolly do Taylor - volim te harmonije i dvoglase, folk lyrics, žičane instrumente, i čvrsto vjerujem da nitko ne pjeva o ljubavi i everyday junacima (i alkoholu, yeehaw!) kao što to čine country izvođači. Ljubav prema countryju nije u našoj tradiciji, možda mi je Mia upravo zato i prirasla k srcu.



U knjizi "Cesta do sna" Mia polazi od svojih malih nogu - školskog leksikona u kojem je kao osmogodišnjakinja napisala da su joj omiljeni pjevači Vesna Pisarović i Miroslav Škoro, omiljena serija Otimačica, i da želi postati pjevačica. Kao netko tko je skupljao salvete, odrastao na Rosi Salvaje i pjevao u crkvenom zboru, poistovjetila sam se s malom Mijom, i nasmijala se njenim dječjim tajnama, simpatijama i prvim prijateljstvima, a imam čak i svoju priču o idolopoklonstvu na otvorenju auto salona (u mom slučaju priča uključuje Sašu Lozara - bilo je to doba Story Super Nove, što da vam velim). Od priče o bilježnici s izrescima o Vesni Pisarović pa do priča o glazbenicima i suradnicima koji ju vjerno prate na svirkama i brojnim dodjelama nagrada, nedvojbeno iskreno i detaljno Mia izještava čitatelje o svojim omiljenim knjigama, filmovima, svojim prvim buntovničkim istupima koji su uključivali jednog momka, a kasnije rezultirali pjesmom "Život nije siv", o oduševljenju koje bi pratilo upoznavanje nekog s estrade (npr. Dinu Jelusića, i nemojte lagati da ne znate sve riječi pjesme "Ti si moja prva ljubav"), o nesrećama koje su je neizostavno pratile na sportskim događanjima, folkloru u kojem je plesala sa sestrom Katrinom, o relativno kasnoj odluci da nauči svirati gitaru, o srednjoškolskim pustolovinama, prilici za turneju po Americi i svojim počecima, o mjestima na kojima je snimala spotove, o susretu s Domenicom (Juraj više voli Domenicu, nego Miju, moram biti iskrena), uvijek naglašavajući važnost obiteljske potpore i ističući momente u kojima je pokušala ostvariti svoj san, a u svom naumu nije uspjela. Da je Mia Dimšić izrazito strpljiva i skromna djevojka da se zaključiti upravo iz njenih zapisa u kojima naglašava da svoj uspjeh duguje sretnim slučajnostima i sretnim susretima u svom životu. Ova knjiga njen je hommage svim ljudima koji su u nju vjerovali, lijepi scrapbook dosad usvojenih životnih lekcija i, vjerujem, prilika za otvaranje novog poglavlja u životu - jer, kako kaže Mia, "ono najbolje tek dolazi."


 
Možda sam slaba na ovakve priče, na ljude koji se ne boje raširiti krila i koji gotovo zarazno uživaju u svom poslu, možda sam lokal-patriot, možda sam strašno subjektivna, ali ova će knjiga oduševiti svaku djevojčicu koja traži uzor za ostvarenje svojih snova, kojoj nedostaje samopouzdanja, koja ne cijeni svoje vrline, a usredotočena je na svoje mane, a ni mame koje su nekoć zdušno mrmljale "Wannabe" dvjesto puta na dan, koje su se udale za prvog u kojeg su se nasmrt zaljubile, koje su uvijek težile uredskom poslu i konvencionalnom životu, koje peku božićne kolačiće i slušaju Taylorin "Evermore" - neće biti razočarane. Naposljetku, koliko god godina imale, nijedna od nas ne smije prestati zamišljati, sanjariti, željeti ostvarenje filmskih scenarija u svom posve običnom životu - samo pazite što želite, da vam Gospodin Život želje ne bi i ostvario.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca