Preskoči na glavni sadržaj

Poslastice iz antikvarijata

Nisam ja od kamena, i ja se raspametim kad vidim netkom objavljene korice knjige omiljenog mi autora, ali, kao i svaki pravi knjigoljubac, one prave knjiške leptiriće osjetim samo kad u ruke uzmem rabljenu knjigu - knjigu koja je čitana, uz koju se plakalo, koju se nekoć umatalo u šarene ukrasne papire i pružalo u ruke s uzvikom: "Sretan rođendan!" Kad bolje razmislim, neka od svojih najvećih blaga pribavila sam upravo u antikvarijatima ili na sajmovima, korice su im izraubane, listovi požutjeli, a na naslovnoj stranici stoji posveta koja nije upućena meni, tek trenutnom vlasniku. Jer, knjige nisu dekoracija na polici, one čuvaju čitave živote, kako onih koji su ih pisali, tako i onih koji su ih čitali. Zato, ako na interliberskim i crnopetkovskim popustima niste uspjeli pronaći pravi poklon za nekoga tko vam je drag, ili za sebe, inspirirajte se sljedećim navodima.


Lektira

Otkad sam se upustila u roditeljske vode, skupljam knjige koje bih voljela da jednog dana čitaju moja djeca, a osobito sam luda za starim izdanjima lektirnih naslova koje većinom kupim u osječkom antikvarijatu Ezop. Zato imam npr. Družbu Pere Kvržice M. Lovraka iz 1963. i Paukovu mrežu E.B.Whitea iz 1979. godine, a obje sam platila 29 kn, čini mi se. Na jednom sam sajmu za desetak kuna pronašla knjigu Filip - dječak bez imena s potpisom autora, Ante Gardaša, a u na osječkom Sajmu antikviteta počastila sam se Ćopićevom Orlovi rano lete, jednom od prvih knjiga koje sam, izvan lektire, posudila u gradskoj knjižnici. Lani sam za Božić djeci poklonila Božićnu frulu Stjepana Lica, a ovog mi je Adventa za oko zapela Legenda o božićnom licitaru Tihomira Horvata (u Ezopu joj je cijena 19 kn).

Klasici

Obožavam klasike i radujem se što su neki od njih ove godine doživjeli novo hrvatsko izdanje, ali klasici koji su utočište pronašli na mojim policama dopremljni su iz antikvarijata - ondje sam kupila Dickensonov evergrin - Božićnu priču (tridesetak kuna), neke od knjiga Oscara Wildea i Marka Twaina, romantične Orkanske visove Emily Bronte, a i Sluškinjinu priču Margaret Atwood (za pišljivih 39 kn - doduše, prije cijele gungule koja je nastala povodom istoimene serije). Ako tražite božićni klasik, Božić Hercula Poirota uvijek popularne Agathe Christie, ili Kako preskočiti Božić, netipični roman Johna Grishama, možete u antikvarijatu pronaći za sitniš.


Domaći must have

Iako mi se čini da hrvatski čitatelji danas preferiraju prevedene knjige, mislim da su domaći klasici škrinjice koje čuvaju ljepotu u kojoj se svi možemo prepoznati - uvijek aktualni, uvijek novi, uvijek otkriće. Krleža, Šenoa, Tadijanović, Kumičić, Parun, Horvat - samo su neki od domaćih must have izdanja svakog knjiškog moljca. Knjige su to koje uvijek rado prelistavam i koje me uvijek iznova nadahnu.


Poslastice

Postoje knjige koje darivamo jedni drugima i postoje knjiške poslastice za koje smo spremni go the extra mile, poigrati se detektiva i pronaći ih u skladištu nekog antikvarijata kako bismo našem bližnjemu rekli: "Poseban si" (sjetite se samo Chandlera koji je Kathy poklonio prvo izdanje njene omiljene knjige - The Velveteen Rabbit). Npr., knjigu Vranjara Ivanke Vujčić Laszowski, šokačko-ciganski klasik, naručila sam čak iz omiškog antikvarijata Libri, a cijena dostave bila je veća nego cijena knjige, dok sam si ovo zgodno izdanje Pavličićevog Večernjeg akta, koje je svojim potpisom oplemenio i sam autor prilikom jednog našeg susreta, kupila kao utješnu nagradu nakon uzaludnog štrebanja za jedan nesretni ispit na osječkom pravnom fakultetu.


Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...