Preskoči na glavni sadržaj

Poslastice iz antikvarijata

Nisam ja od kamena, i ja se raspametim kad vidim netkom objavljene korice knjige omiljenog mi autora, ali, kao i svaki pravi knjigoljubac, one prave knjiške leptiriće osjetim samo kad u ruke uzmem rabljenu knjigu - knjigu koja je čitana, uz koju se plakalo, koju se nekoć umatalo u šarene ukrasne papire i pružalo u ruke s uzvikom: "Sretan rođendan!" Kad bolje razmislim, neka od svojih najvećih blaga pribavila sam upravo u antikvarijatima ili na sajmovima, korice su im izraubane, listovi požutjeli, a na naslovnoj stranici stoji posveta koja nije upućena meni, tek trenutnom vlasniku. Jer, knjige nisu dekoracija na polici, one čuvaju čitave živote, kako onih koji su ih pisali, tako i onih koji su ih čitali. Zato, ako na interliberskim i crnopetkovskim popustima niste uspjeli pronaći pravi poklon za nekoga tko vam je drag, ili za sebe, inspirirajte se sljedećim navodima.


Lektira

Otkad sam se upustila u roditeljske vode, skupljam knjige koje bih voljela da jednog dana čitaju moja djeca, a osobito sam luda za starim izdanjima lektirnih naslova koje većinom kupim u osječkom antikvarijatu Ezop. Zato imam npr. Družbu Pere Kvržice M. Lovraka iz 1963. i Paukovu mrežu E.B.Whitea iz 1979. godine, a obje sam platila 29 kn, čini mi se. Na jednom sam sajmu za desetak kuna pronašla knjigu Filip - dječak bez imena s potpisom autora, Ante Gardaša, a u na osječkom Sajmu antikviteta počastila sam se Ćopićevom Orlovi rano lete, jednom od prvih knjiga koje sam, izvan lektire, posudila u gradskoj knjižnici. Lani sam za Božić djeci poklonila Božićnu frulu Stjepana Lica, a ovog mi je Adventa za oko zapela Legenda o božićnom licitaru Tihomira Horvata (u Ezopu joj je cijena 19 kn).

Klasici

Obožavam klasike i radujem se što su neki od njih ove godine doživjeli novo hrvatsko izdanje, ali klasici koji su utočište pronašli na mojim policama dopremljni su iz antikvarijata - ondje sam kupila Dickensonov evergrin - Božićnu priču (tridesetak kuna), neke od knjiga Oscara Wildea i Marka Twaina, romantične Orkanske visove Emily Bronte, a i Sluškinjinu priču Margaret Atwood (za pišljivih 39 kn - doduše, prije cijele gungule koja je nastala povodom istoimene serije). Ako tražite božićni klasik, Božić Hercula Poirota uvijek popularne Agathe Christie, ili Kako preskočiti Božić, netipični roman Johna Grishama, možete u antikvarijatu pronaći za sitniš.


Domaći must have

Iako mi se čini da hrvatski čitatelji danas preferiraju prevedene knjige, mislim da su domaći klasici škrinjice koje čuvaju ljepotu u kojoj se svi možemo prepoznati - uvijek aktualni, uvijek novi, uvijek otkriće. Krleža, Šenoa, Tadijanović, Kumičić, Parun, Horvat - samo su neki od domaćih must have izdanja svakog knjiškog moljca. Knjige su to koje uvijek rado prelistavam i koje me uvijek iznova nadahnu.


Poslastice

Postoje knjige koje darivamo jedni drugima i postoje knjiške poslastice za koje smo spremni go the extra mile, poigrati se detektiva i pronaći ih u skladištu nekog antikvarijata kako bismo našem bližnjemu rekli: "Poseban si" (sjetite se samo Chandlera koji je Kathy poklonio prvo izdanje njene omiljene knjige - The Velveteen Rabbit). Npr., knjigu Vranjara Ivanke Vujčić Laszowski, šokačko-ciganski klasik, naručila sam čak iz omiškog antikvarijata Libri, a cijena dostave bila je veća nego cijena knjige, dok sam si ovo zgodno izdanje Pavličićevog Večernjeg akta, koje je svojim potpisom oplemenio i sam autor prilikom jednog našeg susreta, kupila kao utješnu nagradu nakon uzaludnog štrebanja za jedan nesretni ispit na osječkom pravnom fakultetu.


Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...