Preskoči na glavni sadržaj

Kud si krenula?

Nedavno je na televiziji bio film "Povratak u gradić Peyton", simpatičan filmić iz šezdesetih, onakav kakav naša televizija ima običaj prikazivati subotom rano ujutro, kad svi normalni ljudi spavaju. Svi, osim mama koje raščupane gutaju vruću kavu bez imalo mlijeka i šećera. "Svaki prvi roman je autobiografski", rekao je problematični urednik izdavačke kuće mladoj Allison MacKenzie. To se za mladu autoricu možda i nije pokazalo točnim, ali, razumijem tu pretpostavku, prečesto se pokazala točnom. Ljudi koji su rođeni s potrebom da svoje misli, već formirane u kartice teksta, neprestano zapisuju, nemaju drugog izbora, nego napisati priču o sebi, ne da bi se pravili važnima, nego da bi se izliječili, da bi zatvorili jedno poglavlje svog života, a drugo otvorili. Tako je, vjerujem, bilo i s autoricom knjige "Kud si krenula?", Nastjom Kulović.

Zamijetila sam profil s ovim naslovom na društvenim mrežama, zaintrigiralo me pitanje koje, očito je, autorica postavlja samoj sebi, onako kako svi često činimo kad krenemo glavom kroz zid. Uzela sam je s police knjižnice niti ne čitajući tekst s korica. Činila se veselom - gle, pčelice, tko ne voli pčelice.



"Naše je priče važno zapisati bez obzira koliko nam djelovale male. Nema više malih priča i najvećih romana. Sve je važno", zapisala je mentorica autorice, Žana Poliakov. Ne bih se složila da je sve važno, bez Gole istine smo svi mogli, ali ova je priča itekako važna, itekako prestvarna da bismo u nju povjerovali. Priča je to o Adi, djevojčici koja je pala u nastojanju da što prije stigne na bakine vruće buhtle, njenoj starijoj sestri Nastji koja je odbijala pasti noseći se sa životom bez stopostotne pažnje roditelja, koji su padali pod teretom bolesti svoje kćeri. Kao da nije čula onu "Svakog gosta za tri dana dosta", Gospođa Multipla Skleroza zauzela je prostor u njihom domu, prostor koji je trebao biti ispunjen bezbrižnošću, veseljem, tinejdžerskim svađama s mamom i tatom, plačem zbog izgubljenog teniskog meča ili nesretnih ljubavi, uobičajenim stvarima. Telefoni koji neprestano zvone, bolnički kreveti, eksperimentalni lijekovi, život koji je "otpočetka krenuo krivo", roditelji koji su spremni pokušati sve. Život na čekanju, ćelave glave, snovi o slobodi, prepolovljeni vid, spoznaje o obećanjima života. Jedna bolesna sestra, a potom i druga. Ma daj, pa ovo je previše, pomislila sam.

"Nastojale smo živjeti ne živeći, beskrajno zahvaljujući na tome."



Bilo mi je teško čitati ovu knjigu, ovo zapetljano klupko emocija koje Nastja Kulović nastoji otpetljati pišući o nošenju njene obitelji s bolesti koja vreba, koja vuče za nogu, koja zasljepljuje, koja umije otvrdnuti srca. Bilo mi je teško jer sam razmažena, jer moja obitelj pamti samo lijepe dane, jer, hej, kakav god nesretni niz događaja se nizao, uvijek smo imali zdravlje (hvala Bogu, jer loše bismo se nosili s njegovim izostankom, sigurna sam). Ipak, u široj obitelji svjedočili smo, gledajući izvana, dakako, što se dogodi obitelji koja mora primiti bolest u svoj dom, jer nema izbora. Mog bratića nema već sedamnaest godina, ali uljepšao je mnoge živote, osnažio puno ljudi, a, zahvaljući njegovoj hrabrosti i ludosti oba njegova brata (hm, bi li ovog najmlađeg bilo da nije bilo tog nesretnog tumora na njegovoj nozi?) danas su medicinski tehničari - pomažu, spašavaju, gledaju život i smrt u oči, bez imalo straha. Bolest uzima, ali bolest i daje, morala sam se u to uvjeriti kad je umro, a na to me podsjetila i ova knjižica s pčelama. Njene rečenice glasno će zujati u mojoj glavi još neko vrijeme.

"U tom je trenutku soba postala pretijesna, emocije su se uskovitlale, derali smo se istovremeno, prijetili se i Bogu i multipli sklerozi i jedni drugima, istovremeno si dajući obećanja da za mene neće biti tako. - Ja imam svoj put - tada to nisam znala reći, ali sam osjećala u venama, bez obzira što su bile pune steroida. Kad smo se smirili, nismo si više imali što reći. Zagrljaji nisu imali snagu izbrisati prošlost niti spriječiti ono što dolazi, poljupci su bili prekratki, suze suzdržavane i jedva sam čekala da odu. Svi. Gledala sam svoje dijete kako mi se smiješi kroz okno lifta prije negoli su se zatvorila vrata i čim sam ostala sama, počela sam plakati. Hodala sam dugim, mračnim hodnikom polupraznog odjela ne znajući što točno oplakujem."



"Rekla sam da idemo po drugo mišljenje, a potajno sam krenula po drugačije mišljenje."

Ovo nije feel-good knjiga, ovo je feel-bad knjiga, feel-really-bad knjiga. Postoji velika vjerojatnost da ćete čitati pismo Multiple Skleroze i plakati jer ste se prepoznali u njemu, jer se bojite da ćete ju nehotice prizvati u svoje kosti, kao pokoru, kao kaznu za sve grijehe (or is it just me?). Ipak, probajte ovu knjigu pročitati još ove godine, ove 2020. godine koju ste, garant, proveli misleći da je najgora godina u vašem životu jer mjesec dana niste mogli otići na kavu, jer su vam djeca šizila u stanu, jer ste sami morali peći kruh, svuda hodati maskirani, lišeni svojih fundamentalnih sloboda, i sami ste sebi išli na živce (or is it just me?). Zapamtite ovu godinu. Zapamtite taj osjećaj, jer milijuni ljudi i milijuni obitelji žive s tim strahom i neizvjesnošću iz godine u godinu - ponekad potpuno beznadni, ponekad s prstima u vrećici gumenih bombona, s usnama na pogrešnim muškarcima, ponekad sjedeći sami u stanu u kojem je nekad živjela sretna obitelj, ponekad mahnito zapisujući katarzične rečenice o svom životu.

 
(Knjigu možete kupit na stranici Kud si krenula? ili posuditi u knjižnici, a kolač kojim se možete tješiti je kolač od mrkve.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...