Nedavno je na televiziji bio film "Povratak u gradić Peyton", simpatičan filmić iz šezdesetih, onakav kakav naša televizija ima običaj prikazivati subotom rano ujutro, kad svi normalni ljudi spavaju. Svi, osim mama koje raščupane gutaju vruću kavu bez imalo mlijeka i šećera. "Svaki prvi roman je autobiografski", rekao je problematični urednik izdavačke kuće mladoj Allison MacKenzie. To se za mladu autoricu možda i nije pokazalo točnim, ali, razumijem tu pretpostavku, prečesto se pokazala točnom. Ljudi koji su rođeni s potrebom da svoje misli, već formirane u kartice teksta, neprestano zapisuju, nemaju drugog izbora, nego napisati priču o sebi, ne da bi se pravili važnima, nego da bi se izliječili, da bi zatvorili jedno poglavlje svog života, a drugo otvorili. Tako je, vjerujem, bilo i s autoricom knjige "Kud si krenula?", Nastjom Kulović.
Zamijetila sam profil s ovim naslovom na društvenim mrežama, zaintrigiralo me pitanje koje, očito je, autorica postavlja samoj sebi, onako kako svi često činimo kad krenemo glavom kroz zid. Uzela sam je s police knjižnice niti ne čitajući tekst s korica. Činila se veselom - gle, pčelice, tko ne voli pčelice.
Zamijetila sam profil s ovim naslovom na društvenim mrežama, zaintrigiralo me pitanje koje, očito je, autorica postavlja samoj sebi, onako kako svi često činimo kad krenemo glavom kroz zid. Uzela sam je s police knjižnice niti ne čitajući tekst s korica. Činila se veselom - gle, pčelice, tko ne voli pčelice.
"Naše je priče važno zapisati bez obzira koliko nam djelovale male. Nema više malih priča i najvećih romana. Sve je važno", zapisala je mentorica autorice, Žana Poliakov. Ne bih se složila da je sve važno, bez Gole istine smo svi mogli, ali ova je priča itekako važna, itekako prestvarna da bismo u nju povjerovali. Priča je to o Adi, djevojčici koja je pala u nastojanju da što prije stigne na bakine vruće buhtle, njenoj starijoj sestri Nastji koja je odbijala pasti noseći se sa životom bez stopostotne pažnje roditelja, koji su padali pod teretom bolesti svoje kćeri. Kao da nije čula onu "Svakog gosta za tri dana dosta", Gospođa Multipla Skleroza zauzela je prostor u njihom domu, prostor koji je trebao biti ispunjen bezbrižnošću, veseljem, tinejdžerskim svađama s mamom i tatom, plačem zbog izgubljenog teniskog meča ili nesretnih ljubavi, uobičajenim stvarima. Telefoni koji neprestano zvone, bolnički kreveti, eksperimentalni lijekovi, život koji je "otpočetka krenuo krivo", roditelji koji su spremni pokušati sve. Život na čekanju, ćelave glave, snovi o slobodi, prepolovljeni vid, spoznaje o obećanjima života. Jedna bolesna sestra, a potom i druga. Ma daj, pa ovo je previše, pomislila sam.
"Nastojale smo živjeti ne živeći, beskrajno zahvaljujući na tome."
Bilo mi je teško čitati ovu knjigu, ovo zapetljano klupko emocija koje Nastja Kulović nastoji otpetljati pišući o nošenju njene obitelji s bolesti koja vreba, koja vuče za nogu, koja zasljepljuje, koja umije otvrdnuti srca. Bilo mi je teško jer sam razmažena, jer moja obitelj pamti samo lijepe dane, jer, hej, kakav god nesretni niz događaja se nizao, uvijek smo imali zdravlje (hvala Bogu, jer loše bismo se nosili s njegovim izostankom, sigurna sam). Ipak, u široj obitelji svjedočili smo, gledajući izvana, dakako, što se dogodi obitelji koja mora primiti bolest u svoj dom, jer nema izbora. Mog bratića nema već sedamnaest godina, ali uljepšao je mnoge živote, osnažio puno ljudi, a, zahvaljući njegovoj hrabrosti i ludosti oba njegova brata (hm, bi li ovog najmlađeg bilo da nije bilo tog nesretnog tumora na njegovoj nozi?) danas su medicinski tehničari - pomažu, spašavaju, gledaju život i smrt u oči, bez imalo straha. Bolest uzima, ali bolest i daje, morala sam se u to uvjeriti kad je umro, a na to me podsjetila i ova knjižica s pčelama. Njene rečenice glasno će zujati u mojoj glavi još neko vrijeme.
"U tom je trenutku soba postala pretijesna, emocije su se uskovitlale, derali smo se istovremeno, prijetili se i Bogu i multipli sklerozi i jedni drugima, istovremeno si dajući obećanja da za mene neće biti tako. - Ja imam svoj put - tada to nisam znala reći, ali sam osjećala u venama, bez obzira što su bile pune steroida. Kad smo se smirili, nismo si više imali što reći. Zagrljaji nisu imali snagu izbrisati prošlost niti spriječiti ono što dolazi, poljupci su bili prekratki, suze suzdržavane i jedva sam čekala da odu. Svi. Gledala sam svoje dijete kako mi se smiješi kroz okno lifta prije negoli su se zatvorila vrata i čim sam ostala sama, počela sam plakati. Hodala sam dugim, mračnim hodnikom polupraznog odjela ne znajući što točno oplakujem."
"Rekla sam da idemo po drugo mišljenje, a potajno sam krenula po drugačije mišljenje."
Ovo nije feel-good knjiga, ovo je feel-bad knjiga, feel-really-bad knjiga. Postoji velika vjerojatnost da ćete čitati pismo Multiple Skleroze i plakati jer ste se prepoznali u njemu, jer se bojite da ćete ju nehotice prizvati u svoje kosti, kao pokoru, kao kaznu za sve grijehe (or is it just me?). Ipak, probajte ovu knjigu pročitati još ove godine, ove 2020. godine koju ste, garant, proveli misleći da je najgora godina u vašem životu jer mjesec dana niste mogli otići na kavu, jer su vam djeca šizila u stanu, jer ste sami morali peći kruh, svuda hodati maskirani, lišeni svojih fundamentalnih sloboda, i sami ste sebi išli na živce (or is it just me?). Zapamtite ovu godinu. Zapamtite taj osjećaj, jer milijuni ljudi i milijuni obitelji žive s tim strahom i neizvjesnošću iz godine u godinu - ponekad potpuno beznadni, ponekad s prstima u vrećici gumenih bombona, s usnama na pogrešnim muškarcima, ponekad sjedeći sami u stanu u kojem je nekad živjela sretna obitelj, ponekad mahnito zapisujući katarzične rečenice o svom životu.
(Knjigu možete kupit na stranici Kud si krenula? ili posuditi u knjižnici, a kolač kojim se možete tješiti je kolač od mrkve.)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)