Preskoči na glavni sadržaj

Soundtrack mog života

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", smijao mi se muž kad je vidio što se krije u interliberskom paketu knjižare Rockmark. "Pa to sve imaš na Youtubeu!", izrekao je svetogrdno dok sam ja zatelebano listala knjigu "100 best-selling albums of the 90s". Da, moja polica za knjige, suprotno očekivanjima nekolicine čitatelja mog bloga, uglavnom se sastoji od tri kategorije knjiga - evergreen literatura, nesvrstane i ne-mogu-vjerovati-da-si-to-kupila-knjige. Ipak, što god moj muž mislio, ova knjiga u izdanju Thunder Bay Pressa iz 2018. pripada klasicima moje police, jer klasike slažem na policu sa željom da jednog dana knjige s njih čitaju moja djeca koja pripadaju generaciji koja će zaboraviti knjige u papirnatom obliku. Zato, negdje između Zeke Vjeke koji više ne treba pelene i Gospođice Neću, smjestio se ovaj soundtrack 90.-tih, soundtrack mog života.


Kako ćemo jednog dana objasniti sebe našoj djeci, a da ne spomenemo glazbu uz koju smo učili o ljubavi, o radosti, o prijateljstvu? Kako ću objasniti da sam prištava svakog četvrtka u 22 h sjedila uz glazbenu liniju i, s prstom na tipki "rec", slušala Drugi program Hrvatskog radija - hoće li to mojoj djeci predstavljati znanstvenu fantastiku? Hoće li mi vjerovati kad budem pričala o noći kad je na radiju new entry bila tada nepoznata Britney Spears, a ja se sljedećeg jutra pojavila u školi s pričom: "Čovječe, kako dobru pjesmu sam sinoć čula!" - hoće li mi vjerovati da sam ja prva u svom razredu saznala da će album Baby one more time promijeniti pop svijet?


Ova je knjiga predivan spomenar voljenih nam godina, a u njemu su od broja 100 pa prema 1 poredani najprodavaniji albumi prema broju platinastih i multiplatinastih nagrada za album prema Recording Industry Association of America i the British Phonographic Industry. Na listi se, npr., nalazi album Fanmail TLC-a (wow, sjećate se tog comebacka s No scrubs?), Usherov My way (Usher s onim nezaobilaznim uskim kapama na glavi), Use your illusion I i II legendarnih Gunsa, No need to argue Cranberriesa (i desetljeće nakon objave albuma, nije bilo partyja bez Zombie), prvi album Christine Aguilere (jaoooo, Genie in a bottle, imam CD, naravno), Grammyjem ovjenčani Breathe Faith Hill (oriđiđi CD još čuvam), (What's the story) morning glory Oasisa, prvi album Destiny's childa (znate, djeco, prije nego je Beyonce postala Queen B), Achtung baby dragih mi Iraca, genijalni The miseducation of Lauryn Hill, najbolji feelgood album svih vremena - Spice Spice Girls, Tragic kingdom No doubta (kazetu sam kupila na kirvaju u Šaptinovcima, true story), Nevermind s početnom Smells like teen spirit koja nam još zuji u glavi, nezaboravni Millenium BSB-a (još pamtim da smo sestrična i ja kupile kazetu pa pjevale čitajući lyrics pred vratima njenog zaključanog stana), ljutiti Jagged little pill debitantice Alanis, albumi Creeda, Pearl Jama, Hootie and the Blowfish (još su mi omiljeni bend za vožnju autom), nekoliko albuma Celine Dion, Mariahe Carey i Dixie Chicks, pa izvođači kao što su Boyz II Men, 2pac, Kenny G, MC Hammer, albumi s glazbom iz Forresta Gumpa, Titanica i Space Jama, i desetak albuma Gartha Brooksa (ne znam niti jednu njegovu pjesmu, da vam budem iskrena) - a prvo mjesto nek bude tajna. 

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", muž se još smije, a ja ne mogu vjerovati da napisam kupila i "100 best-selling albums of the 80s" (Rockmark sve ima!)!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...