Preskoči na glavni sadržaj

Soundtrack mog života

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", smijao mi se muž kad je vidio što se krije u interliberskom paketu knjižare Rockmark. "Pa to sve imaš na Youtubeu!", izrekao je svetogrdno dok sam ja zatelebano listala knjigu "100 best-selling albums of the 90s". Da, moja polica za knjige, suprotno očekivanjima nekolicine čitatelja mog bloga, uglavnom se sastoji od tri kategorije knjiga - evergreen literatura, nesvrstane i ne-mogu-vjerovati-da-si-to-kupila-knjige. Ipak, što god moj muž mislio, ova knjiga u izdanju Thunder Bay Pressa iz 2018. pripada klasicima moje police, jer klasike slažem na policu sa željom da jednog dana knjige s njih čitaju moja djeca koja pripadaju generaciji koja će zaboraviti knjige u papirnatom obliku. Zato, negdje između Zeke Vjeke koji više ne treba pelene i Gospođice Neću, smjestio se ovaj soundtrack 90.-tih, soundtrack mog života.


Kako ćemo jednog dana objasniti sebe našoj djeci, a da ne spomenemo glazbu uz koju smo učili o ljubavi, o radosti, o prijateljstvu? Kako ću objasniti da sam prištava svakog četvrtka u 22 h sjedila uz glazbenu liniju i, s prstom na tipki "rec", slušala Drugi program Hrvatskog radija - hoće li to mojoj djeci predstavljati znanstvenu fantastiku? Hoće li mi vjerovati kad budem pričala o noći kad je na radiju new entry bila tada nepoznata Britney Spears, a ja se sljedećeg jutra pojavila u školi s pričom: "Čovječe, kako dobru pjesmu sam sinoć čula!" - hoće li mi vjerovati da sam ja prva u svom razredu saznala da će album Baby one more time promijeniti pop svijet?


Ova je knjiga predivan spomenar voljenih nam godina, a u njemu su od broja 100 pa prema 1 poredani najprodavaniji albumi prema broju platinastih i multiplatinastih nagrada za album prema Recording Industry Association of America i the British Phonographic Industry. Na listi se, npr., nalazi album Fanmail TLC-a (wow, sjećate se tog comebacka s No scrubs?), Usherov My way (Usher s onim nezaobilaznim uskim kapama na glavi), Use your illusion I i II legendarnih Gunsa, No need to argue Cranberriesa (i desetljeće nakon objave albuma, nije bilo partyja bez Zombie), prvi album Christine Aguilere (jaoooo, Genie in a bottle, imam CD, naravno), Grammyjem ovjenčani Breathe Faith Hill (oriđiđi CD još čuvam), (What's the story) morning glory Oasisa, prvi album Destiny's childa (znate, djeco, prije nego je Beyonce postala Queen B), Achtung baby dragih mi Iraca, genijalni The miseducation of Lauryn Hill, najbolji feelgood album svih vremena - Spice Spice Girls, Tragic kingdom No doubta (kazetu sam kupila na kirvaju u Šaptinovcima, true story), Nevermind s početnom Smells like teen spirit koja nam još zuji u glavi, nezaboravni Millenium BSB-a (još pamtim da smo sestrična i ja kupile kazetu pa pjevale čitajući lyrics pred vratima njenog zaključanog stana), ljutiti Jagged little pill debitantice Alanis, albumi Creeda, Pearl Jama, Hootie and the Blowfish (još su mi omiljeni bend za vožnju autom), nekoliko albuma Celine Dion, Mariahe Carey i Dixie Chicks, pa izvođači kao što su Boyz II Men, 2pac, Kenny G, MC Hammer, albumi s glazbom iz Forresta Gumpa, Titanica i Space Jama, i desetak albuma Gartha Brooksa (ne znam niti jednu njegovu pjesmu, da vam budem iskrena) - a prvo mjesto nek bude tajna. 

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", muž se još smije, a ja ne mogu vjerovati da napisam kupila i "100 best-selling albums of the 80s" (Rockmark sve ima!)!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...