Preskoči na glavni sadržaj

Blesavoća od knjige

Ponekad, koliko god nezrel bio, moraš donijeti ozbiljne odluke - moraš na glavu staviti kapu, moraš doručkovati (pa čak ponekad moraš pojesti i chia sjemenke, što god to bilo), moraš hrpu neriješenih papira pretvoriti u hrpu riješenih papira, moraš otići na sistematski pregled iako postoji velika vjerojatnost da će ti na ultrazvuku abdomena pronaći kakvu cistu nenormalnih proporcija ili ne-daj-Bože nešto još gore, pa moraš pročitati koju brošuru o životnom osiguranju, moraš očistiti filter od veš mašine prije nego obeshrabreno počneš guglati "Najbolje veš mašine 2020", moraš opeglati one tri hrpe odjeće koje će se uskoro srušiti na nekog od tvojih ukućana. Koliko god ti bilo teško, moraš donijeti te full ozbiljne odluke, jer one služe tvom boljitku. Postoje te ozbiljne odluke, i postoji "Vodič kroz galaksiju za autostopere" Douglasa Noela Adamsa - popularno znanog kao DNA. 



Oduševio me ovomjesečni izbor čitateljskog kluba Vinske mušice jer se radi o knjizi koju inače nikad, baš nikad, ne bih pročitala, znajući da sam time zakinuta za razumijevanje cijelog niza referenci iz pop kulture (and what's with that 42?!). Neću vam ništa reći o autoru, ta imate Google, ali ću reći da ova knjiga, prva u trilogiji sastavljenoj od pet knjiga (ne, nisam pijana), započinje jednim običnim četvrtkom u životu Arthura Denta, jednog običnog british lad-a koji živi u kući "na kraju sela" i u šlafroku pije čaj. Otpije Arthur gutljaj i u taj čas čuje buldožere ispred svoje kuće, buldožere i gospodina Prossera koji je izravni potomak Džingis-kana koji sad radi u lokalnom vijeću i ima ozbiljnu namjeru srušiti kuću koja stoji na mjestu gdje, po planu koji je u podrumu Ureda za planiranje stajao devet mjeseci, treba stajati obilaznica. Legne Arthur pred buldožere, a kraj njega se stvori njegov lega Ford Prefect i odvlači ga na pivo objašnjavajući mu da je on izvanzemaljac s malog planeta kraj Betelgeusa, a ne nezaposleni glumac iz Guildorda, i da će svijet koji poznaju nestati za dvanaest minuta. Bum. Tišina, pa buka pa opet tišina. DNA izbacuje sirotog Arthura u svemir "kao čep iz dječjih pištolja", i to u šlafroku, ni više ni manje.

Početak zvuči intrigantno, zar ne? Iako mnogi sumnjaju da se ovo djelo može čitati u prijevodu, jer ono što Adams radi s engleskim jezikom jedna je od bitnih komponenti ovog romana i zaslužuje dodatnu znanstvenu analizu, prijevod Milene Benini, čiji opus sam tek nedavno upoznala, učinio mi se korektnim, dovoljno blesavim da posluži svim obožavateljima ovog žanra - apsurdne-znanstvene-fantastike. Pročitala sam davno da je ideju za ovaj serijal DNA dobio ležeći pijan u jarku i gledajući zvijezde, eto, takva vam je to knjiga - taj podatak o njenom nastanku opravdava postojanje kapetana vogonskog graditeljskog broda koji je prošao kroz vrlo nesretnu ljubavnu vezu i ne vidi zašto bi se itko drugi dobro zabavljao, postojanje Zaphoda Beeblebrox, predsjednika Carske galaktičke vlade, egomanijaka koji krade brodove i djevojke, opravdava važnost ručnika - najmoćnije korisne stvari, postojanje Marvina - električne mašine za durenje, i dupine, i miševe, i starog Magrathejca Haljkavahlibrza, i činjenicu da je DNA Fordu Prefectu dao ulogu autostopera kroz galaksiju koji stvara Vodič kroz galaksiju za autostopere - video knjigu o svemu u svemiru, i to dvadeset godina prije nego je osmišljena jedna Wikipedia. Čudno, ali svi neobični likovi i događaji u ovom romanu imaju savršenog smisla, i brzo čovjeku prirastu k srcu, koliko god se tome opirao. Douglas Adams se na gotovo infantilni način ruga okosnicama naše svakodnevice i toj čovjekovoj vječnoj potrazi za smislom života koja ponekad, morate priznati, uništava bit postojanja - i to ruganje, british style, osvojilo je mase čitatelja, i osvaja nove iz dana u dan.
 
Pogledala sam i ekranizaciju na kojoj je radio i sam autor prije nego ga je smrt zatekla, ali nije mi se svidjela, iako u njoj glume Sam Rockwell, Alan Rickman, John Malkovich, Zooey Deschanel i onaj lik koji je glumio Watsona i Bilba Bagginsa, dok je narator Stephen Fry (a tko drugi!) - nije mi još uvijek jasno kako bi se itko zanio mišlju da će uspješno Vodič kroz galaksiju za autostopere prenijeti na veliko platno. 
 
Moram priznati, nije ovo tip romana u kojem ja uživam, - no, siree!, I don't speak geek. Međutim, zabavio me na trenutak (trenutak, indeed, pročitala sam ga u jednom dahu) i podsjetio na ljepotu bivanja, tog prelaska nebitka u bitak, i svega drugog čemu nas je pokušavao naučiti profesor Volner na satu filozofije. Umori se čovjek od filozofiranja, poželi zastati, izuti cipele, i odmoriti. Ima dana (par takvih dana si svatko može priuštiti) kad valja zaboraviti na svijet, samo udahnuti i gledati lišće kako pada - mislila sam, gledajući djecu kako mi zatrpavaju knjigu hrpom lišća (njima nije nimalo neobično što mama uvijek tegli knjige za sobom i fotografira ih), u koju sam se i sama, netom nakon photo sessiona, bacila - moramo djeci biti uzor u tom bivanju, nema druge.



"Znate", reče Arthur zamišljeno, "sad je mnogo stvari jasnije. Cijeli svoj život sam imao dojam da se u svijetu nešto događa, nešto veliko, pa čak i mračnjački, a da mi nitko ne želi reći što je to." "Ne", reče starac, "to je samo savršeno normalna paranoja. To imaju svi u univerzumu." "Svi?" reče Arthur. "Pa, ako je svi imaju, možda to nešto znači! Možda negdje izvan univerzuma koji poznajemo..." "Možda. Koga briga?" rekao je Haljkavahlibrz prije nego što se Arthur stigao previše uzbuditi. "Možda sam ja star i umoran", nastavio je, "ali uvijek mi se čini da su šanse da su šanse da otkrijemo što se zapravo događa tako apsurdno male da je jedina stvar koju možemo učiniti odustati od bilo kakavog smisla i naprosto se zaokupiti nečim. Gledaj mene: ja dizajniram obale. Dobio sam nagradu za Norvešku."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...