Blesavoća od knjige

Ponekad, koliko god nezrel bio, moraš donijeti ozbiljne odluke - moraš na glavu staviti kapu, moraš doručkovati (pa čak ponekad moraš pojesti i chia sjemenke, što god to bilo), moraš hrpu neriješenih papira pretvoriti u hrpu riješenih papira, moraš otići na sistematski pregled iako postoji velika vjerojatnost da će ti na ultrazvuku abdomena pronaći kakvu cistu nenormalnih proporcija ili ne-daj-Bože nešto još gore, pa moraš pročitati koju brošuru o životnom osiguranju, moraš očistiti filter od veš mašine prije nego obeshrabreno počneš guglati "Najbolje veš mašine 2020", moraš opeglati one tri hrpe odjeće koje će se uskoro srušiti na nekog od tvojih ukućana. Koliko god ti bilo teško, moraš donijeti te full ozbiljne odluke, jer one služe tvom boljitku. Postoje te ozbiljne odluke, i postoji "Vodič kroz galaksiju za autostopere" Douglasa Noela Adamsa - popularno znanog kao DNA. 

Oduševio me ovomjesečni izbor čitateljskog kluba Vinske mušice jer se radi o knjizi koju inače nikad, baš nikad, ne bih pročitala, znajući da sam time zakinuta za razumijevanje cijelog niza referenci iz pop kulture (and what's with that 42?!). Neću vam ništa reći o autoru, ta imate Google, ali ću reći da ova knjiga, prva u trilogiji sastavljenoj od pet knjiga (ne, nisam pijana), započinje jednim običnim četvrtkom u životu Arthura Denta, jednog običnog british lad-a koji živi u kući "na kraju sela" i u šlafroku pije čaj. Otpije Arthur gutljaj i u taj čas čuje buldožere ispred svoje kuće, buldožere i gospodina Prossera koji je izravni potomak Džingis-kana koji sad radi u lokalnom vijeću i ima ozbiljnu namjeru srušiti kuću koja stoji na mjestu gdje, po planu koji je u podrumu Ureda za planiranje stajao devet mjeseci, treba stajati obilaznica. Legne Arthur pred buldožere, a kraj njega se stvori njegov lega Ford Prefect i odvlači ga na pivo objašnjavajući mu da je on izvanzemaljac s malog planeta kraj Betelgeusa, a ne nezaposleni glumac iz Guildorda, i da će svijet koji poznaju nestati za dvanaest minuta. Bum. Tišina, pa buka pa opet tišina. DNA izbacuje sirotog Arthura u svemir "kao čep iz dječjih pištolja", i to u šlafroku, ni više ni manje.

Početak zvuči intrigantno, zar ne? Iako mnogi sumnjaju da se ovo djelo može čitati u prijevodu, jer ono što Adams radi s engleskim jezikom jedna je od bitnih komponenti ovog romana i zaslužuje dodatnu znanstvenu analizu, prijevod Milene Benini, čiji opus sam tek nedavno upoznala, učinio mi se korektnim, dovoljno blesavim da posluži svim obožavateljima ovog žanra - apsurdne-znanstvene-fantastike. Pročitala sam davno da je ideju za ovaj serijal DNA dobio ležeći pijan u jarku i gledajući zvijezde, eto, takva vam je to knjiga - taj podatak o njenom nastanku opravdava postojanje kapetana vogonskog graditeljskog broda koji je prošao kroz vrlo nesretnu ljubavnu vezu i ne vidi zašto bi se itko drugi dobro zabavljao, postojanje Zaphoda Beeblebrox, predsjednika Carske galaktičke vlade, egomanijaka koji krade brodove i djevojke, opravdava važnost ručnika - najmoćnije korisne stvari, postojanje Marvina - električne mašine za durenje, i dupine, i miševe, i starog Magrathejca Haljkavahlibrza, i činjenicu da je DNA Fordu Prefectu dao ulogu autostopera kroz galaksiju koji stvara Vodič kroz galaksiju za autostopere - video knjigu o svemu u svemiru, i to dvadeset godina prije nego je osmišljena jedna Wikipedia. Čudno, ali svi neobični likovi i događaji u ovom romanu imaju savršenog smisla, i brzo čovjeku prirastu k srcu, koliko god se tome opirao. Douglas Adams se na gotovo infantilni način ruga okosnicama naše svakodnevice i toj čovjekovoj vječnoj potrazi za smislom života koja ponekad, morate priznati, uništava bit postojanja - i to ruganje, british style, osvojilo je mase čitatelja, i osvaja nove iz dana u dan.

 

Pogledala sam i ekranizaciju na kojoj je radio i sam autor prije nego ga je smrt zatekla, ali nije mi se svidjela, iako u njoj glume Sam Rockwell, Alan Rickman, John Malkovich, Zooey Deschanel i onaj lik koji je glumio Watsona i Bilba Bagginsa, dok je narator Stephen Fry (a tko drugi!) - nije mi još uvijek jasno kako bi se itko zanio mišlju da će uspješno Vodič kroz galaksiju za autostopere prenijeti na veliko platno. 

 

Moram priznati, nije ovo tip romana u kojem ja uživam, - no, siree!, I don't speak geek. Međutim, zabavio me na trenutak (trenutak, indeed, pročitala sam ga u jednom dahu) i podsjetio na ljepotu bivanja, tog prelaska nebitka u bitak, i svega drugog čemu nas je pokušavao naučiti profesor Volner na satu filozofije. Umori se čovjek od filozofiranja, poželi zastati, izuti cipele, i odmoriti. Ima dana (par takvih dana si svatko može priuštiti) kad valja zaboraviti na svijet, samo udahnuti i gledati lišće kako pada - mislila sam, gledajući djecu kako mi zatrpavaju knjigu hrpom lišća (njima nije nimalo neobično što mama uvijek tegli knjige za sobom i fotografira ih), u koju sam se i sama, netom nakon photo sessiona, bacila - moramo djeci biti uzor u tom bivanju, nema druge.

"Znate", reče Arthur zamišljeno, "sad je mnogo stvari jasnije. Cijeli svoj život sam imao dojam da se u svijetu nešto događa, nešto veliko, pa čak i mračnjački, a da mi nitko ne želi reći što je to." "Ne", reče starac, "to je samo savršeno normalna paranoja. To imaju svi u univerzumu." "Svi?" reče Arthur. "Pa, ako je svi imaju, možda to nešto znači! Možda negdje izvan univerzuma koji poznajemo..." "Možda. Koga briga?" rekao je Haljkavahlibrz prije nego što se Arthur stigao previše uzbuditi. "Možda sam ja star i umoran", nastavio je, "ali uvijek mi se čini da su šanse da su šanse da otkrijemo što se zapravo događa tako apsurdno male da je jedina stvar koju možemo učiniti odustati od bilo kakavog smisla i naprosto se zaokupiti nečim. Gledaj mene: ja dizajniram obale. Dobio sam nagradu za Norvešku."