Preskoči na glavni sadržaj

Pojedi tu juhu!

Ne sjećam se kojeg je točno dana iz mog rječnika nestala riječ supa. Kad sam bila mala, moja je mama svakog dana kuhala supu - kokošju, ragu, s noklicama, od paradajza, sve su bile na jelovniku. Ona je kuhala supu, ja sam jela supu - sve dok mi jednog dana u školi netko nije rekao: "Srbi kažu supa, mi kažemo juha!" Ne znam je li me ispravio razredni kolega ili sama učiteljica, ali poučak je zvučao legitimno. Čvrsto sam odlučila - govorit ću hrvatski jezik i nikad više neću reći - supa.

Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću spavati kod strine koja se boji biti sama. Znala sam da se u mojoj kući često ispod glasa govori o stvarima o kojima djeca ne trebaju ništa znati. Moj tata ni o bratu, ni o Srbima nije pričao, i nije me nikada poučio značenju riječi mržnja, iako bi njome bilo lako označiti prazninu koja je u našim životima nastala nakon strikine pogibije.

Sada sam odrasla, neke stvari su mi jasnije. Strina ima novog muža, baka je umrla, godine su prošle. Moji bratići sada su ponosni očevi svoje djece (svoju ulogu nikad ne uzimaju zdravo za gotovo), a sokak u kojem je ubijen njihov tata nosi njegovo ime. Odrasla sam, neke stvari razumijem. Razumijem zašto je moj tata namjerno kosio travu nedjeljom, u vrijeme svete mise, razumijem zašto je šutio kad bi sestra slušala Riblju čorbu, razumijem i branitelje koji vječito dosađuju nekim svojim pravima, dok mi, mladi, samo želimo zaboraviti prošlost i gledati prema budućnosti, razumijem i one koje živcira spominjanje tog nekog Vukovara, kao da je zlo pokazalo zube samo u Vukovaru - razumijem da je takav gubitak teško pojmiti, a kamoli svakog dana proživljavati, i da se svatko s njim nosi onako kako umije.

 Fotografija preuzeta s http://1000awesomethings.com/2008/12/22/869-slurping-hot-soup-on-a-cold-night/

Razumijem puno toga, ali svaki put kad me prijateljica pozove na ručak i stolu prinese zdjelu mirisne tekućine iz koje se puši i razdragano - jer nisu svi opterećeni standardnim hrvatskim jezikom kao ja - kaže: "Evo supice!", ja se zagrcnem, pa zaimam iz zdjele svojoj Franki i glasno kažem: "Jedi tu juhu!" Razumijem sve, ali nema šanse da mi se omakne da prevalim riječ supa preko usta.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta