Preskoči na glavni sadržaj

Burn baby burn

"Tko želi zagrijati svijet, mora u sebi nositi veliku vatru. Ti imaš tu vatru", napisao mi je jednom u čestitku razredni kolega Željko, parafrazirajući Phila Bosmansa. Tu sam čestitku zaljepila na vrata svoje sobe, kao inspiraciju, kao znak da me netko prepoznaje i vjeruje u mene, i do dana današnjeg nisam dobila ljepši kompliment (da, mužu). Istina jest, uvijek sam osjećala strahovitu potrebu da zagrijem svijet, i uvijek sam znala kojim vještinama to mogu učiniti, ili bar pokušati. Kao dijete sam mislila da je crtanje moj talent, ali, zapravo, samo sam željela biti nalik svojoj darovitoj majci. U drugom sam razredu organizirala završnu svečanost na kraju školske godine - smislila sam koje ćemo pjesmice i plesove izvoditi, i, nemam pojma zašto, drugi su me poslušali i pomogli mi da moj plan zaživi. Glava mi je uvijek bila puna kreativnih ideja. Nakon vrlo kratke karijere organizatora priredbi, postala sam knjiški moljac, ali nisam htjela biti samo čitatelj - željela sam biti pisac. Sve sam domaće zadaće i školske zadaćnice prepisivala u bilježnicu kojoj bih oslikavala korice i pretvarala se da je knjiga koju sam napisala (još ju čuvam, naravno). Kroz srednjoškolsko obrazovanje glumila sam u školskim predstavama, uvijek bila član ekipe školskih novina (pozdrav, SSIK-ovci!), skupljala razredne bisere u školske spomenare, a najveća strast bila mi je pisanje zadaćnica kolegama koji su bili genijalci za matematiku, ali im je pisanje sastavaka na teme koje bi zadavala naša profesorica Mlinac predstavljalo gnjavažu. Da, bavila sam se lažiranjem, i to bez ikakve naknade (OK, imala sam besplatne instrukcije iz matematike i kemije). Uživala sam u pisanju za sebe, za druge, za ocjenu ili samo plus u školskom imeniku, ili iz čistog gušta, smatrala sam da svakim tekstom brusim svoj zanat, da podgrijavam svoju vatru. Kad razmislim, pisanje bloga poslije završetka studija bio je jedini logični korak za nekoga tko voli piskaranje, organizaciju i arhiviranje uspomena. Hm, sad mi je tek palo na pamet - prvi post koji sam objavila nosi naslov "Baby, you're a firework!" Slučajnost? 


Nisam knjigu Jennifer Fulwiler "Your blue flame" uzela sa sestrine police da bih otkrila svoj blue flame, uzela sam ju da ukradem dozu hrabrosti za realizaciju ideja koje mi skakuću po mozgu neko vrijeme, jer sam nestrpljiva, jer sam nesigurna. O Jennifer, obraćenici na katoličanstvo, majci šestero djece, autorici, radio spikerici i stand up komičarki, pisala sam već u osvrtima na njene knjige One beautiful dream i Kako sam strastveno tražila sreću. Nećemo se lagati, razlog zašto volim njene knjige jest njen humor, i cinizam. Volim što je utjelovljenje onog što se danas naziva "nemajka", iako je majka šestero djece. Volim što pršti pozitivnom energijom iako je rođena sa sklonošću da se fokusira na negativnost (I hear you, sister!). Riječ je o ženi bogatoj divnim proturječnostima koja je u svojoj trećoj knjizi progovara o onome čemu duguje svoj kreativni duh i iz čega crpi nadahnuće - nešto čega nam u životu nikad ne smije ponestati.

Jen (kako bi ona rekla - zovem ju Jen "because we're close friends in my head") najprije objašnjava pojam blue flame i razlikuje ga od strasti kojoj možemo biti posvećeni. Blue flame iliti plavi plamen je "somehing that you do, and were destined to do, that fills you with energy and adds love to the world." Tako, npr., to što volite fitness ne znači da je on vaša pokretačka snaga, osim ako ste fitness trener. Isto tako, to što se volite uljepšati make upom ne predstavlja vaš blue flame, sve dok ne počnete druge uljepšavati (besplatno, ili, ako ste sretnici, za novčanu naknadu). Aha, zato s veseljem pritišćem gumb "publish" nakon što natipkam svoja random razmišljanja - iako ovaj blog čita tek nekoliko mojih prijatelja, ne zato što on ima neku književnu vrijednost, nego zato da poprate događa li se u mom životu nešto vrijedno telefonskog poziva - sad mi je jasno. U svojoj knjizi Jennifer priča o potrazi za svojim plamenom, kojeg, usprkos očekivanjima drugih, nije pronašla u odgoju djece i organiziciji kućanstva, i otkriva zašto je počela pisati blog na putovanju svog obraćenja, iako joj je oduzimao vrijeme i iako je privukao samo desetak čitatelja. Jednostavno, kad je prepoznala svoj plamen i počela pisati, osjećala se živom, a čak je i njena obitelj primijetila da je sretnija, iako konvencionalni odmor nije postojao u njenom životu.
 
 
"Just doing the basics to keep up with three kids in diapers drained me to the point that I spent most days running on empty. When I was first inspired to start that blog, I hesitated. I believed the conventional wisdom that says that busy people, especially women with young children, should not add any extra work ro their lives, in order to converse their energy. My whole life changed when I realized that instead of saping my energy, my blue flame gave me energy."

Jennifer na vrckasti način, uz puno primjera, pomaže čitatelju da otkrije talent kojim može širiti ljubav, bio on vjernik, ili ne. Kao i svojoj prijateljici na terasi newyorškog restorana, Jen savjetuje čitatelju da uzme papiriće (ili salvetice, ovisno o situaciji) i olovku i zapiše odgovore na sljedeća pitanja/zadatke (note: za svaki odgovor na raspolaganju je tri minute razmišljanja):

1. Nabroji situacije u kojima si se osjećao živim.

2. Što tvoji prijatelji mrze raditi, a ti voliš?

3. Sjeti se prilika u kojima si pomogao drugome.

4. Čime si se zabavljao kad si bio dijete?

5. Kome se diviš? Kojim poslom se bave oni kojima se diviš?

6. Kome zavidiš? Kojim poslom se bave oni kojima zavidiš?

7. Koje mane si najviše predbacuješ? Koje su njihove suprotnosti?

Negdje na papirićima, možda između redaka, krije se odgovor na pitanje "Što je tvoj blue flame"?

"When I talk about finding your blue flame, most people say they don't have one. The more I engage in these conversations, the more I think the opossite is true. Secretly, they are terrified they do have one. Because if they do, they might feel an obligation to use it."

U što god vjerovali, čitajući "Your blue flame" morate povjerovati u značaj pronalaska talenata koji su nam dani, a kojima možemo obdarivati ljude oko sebe. To je ono što nas ispunjava, što nas usrećuje, ono što čini svijet ljepšim mjestom. Ta mala kap u slapu ideja, dobrote i ljubavi. Sve o čemu autorica priča ima itekako smisla svakom tko je tijekom života pomislio "Nisam dobar ni u čemu" i "To što bih ja volio raditi, drugi ljudi već rade." Istina jest, svi se bojimo izložiti, svi se bojimo neuspjeha, svi smo skloni posramljivati sami sebe i uvjeravati se da smo ponizni. U svojoj knjizi Jennifer, potaknuta svojim iskustvom i svojim neuspjesima (a bilo ih je!), naglašava da je neustrašivost nešto što možemo uvježbati, a da je neuspjeh nešto što možemo prigrliti (gotta love the bomb!) na putu prema otkrivanju onoga za što smo rođeni.


Još uvijek mi je ova knjiga u rukama, ne žurim se pročitati ju, iako sam već nakon prvih nekoliko stranica shvatila da tek otkrivam pravi način korištenja svog talenta, ali da u svoje ideje nikad ne sumnjam. Ponekad valja biti strpljiv, čekati, osluškivati. Pa što ako i gubim entuzijazam i obeshrabrim se s vremena na vrijeme (kao, npr. prošli tjedan kad sam ili imala koronavirus, ili PMS, tko bi više znao) - kad u meni prsne iskra, učinit ću sve da njome zagrijem svijet, sigurna sam, makar njena toplina doprla samo do jednog čovjeka, makar njen žar potaknuo na radost samo jedno biće. Možda ne mogu zagrijati cijeli svijet, ali i jedno srce bit će mi dovoljno da znam da sam na pravom putu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...