Preskoči na glavni sadržaj

Make coffee great again!

Imam jednu kolegicu, strašno mi ide na živce. Nepodnošljivo je ambiciozna - kad nešto naumi, ona to ostvari, a da se ne obeshrabri niti uspoređuje s drugima. Mene, Gospu od Kuknjave, Djevu od Samoomalovažavanja, to fascinira. Pobornik je one stare „što na umu, to na drumu“ , iako ni sama nije sigurna je li riječ o poželjnoj osobini (dabome da je poželjna, često se kukavičluk i laž danas prodaju pod obzir, you go girl!). Istina jest, da smo se srele u nekim drugim fazama naših života, vjerojatno bismo jedna na drugu odmahnule rukom i pošle svaka svojim putem, no, susrele smo se sa zajedničkom kolegicom - na kavi. Otad, popile smo puno kave, ona produženu s hladnim mlijekom, ja s toplim (bez šećera, molim!), i volim misliti da smo jedna od druge puno toga naučile. Svi u životu trebamo nekoga tko nam nije nalik, tko će nas provocirati i omogućiti da život pogledamo iz neke druge perspektive - nekoga s kim ćemo podijeliti kavu.


Kavi - tom eliksiru empatije, tom tekućem katalizatoru ljudskih odnosa, tom čarobnom napitku koji nam daje energiju - i jednom ambicioznom čovjeku sa snom on his sleeve počast je odlučio odati i Dave Eggers, američki književnik zanimljive biografije, autor poznatog romana „Krug“, osnivač izdavačke kuće McSweeney's čija omiljena tema su ljudska prava. Osim što se njegovi osvrti mogu čitati u ponajboljim svjetskim novinama, Eggers je ljubitelj priča o američkom snu i publicističke proze pa je u roman "Redovnik Moke" (Fraktura, 2020.) pretočio životnu priču svog prijatelja Mokhtara Alkhanshalija. 


Mokhtar je američki Jemenac koji posljednjih godina živi od uvoza kave (ni taj vam spoiler neće pokvariti užitak čitanja ove knjige ako ste ozbiljni coffee lover), a njegov je put bio trnovit, pomalo nalik The pursuit of happyness, Jemen style. Nakon što mu je propao plan za studij prava (vražja torba s tri tisuće dolara!), Mokhtar, koji je odrastao u getu San Francisca i koji je radio kao vratar fancy zgrade zvane Infinity, u kipu starog Jemenca s velikom šalicom kave u ruci ("Pogledaš li ikad preko ceste?") pronašao je ideju za svoj biznis, i to sa samo dvadeset i pet godina (samo za usporedbu - ja s dvadeset i pet godina nisam znala gdje sam šuplja, kako bi rekao moj mudri otac). Saznanje da je Jemen pradomovina kave, a da svi narodi koji su tijekom povijesti trgovali smeđim zrncima žive od njih bolje od onih koji su ih izmislili, inspirirala ga je na pisanje poslovnog plana i postavljanje ambicioznog cilja - "oživljavanja umijeća uzgoja jemenske kave i vraćanje njenog ugleda u svijetu". Nakon edukacije kod Nizozemca Boota, nakon sati i sati provedenih u cuppingu, a da kavu nije osobito niti volio piti, Mokhtar je postao Q-grader - prvi Arapin licencirani ocjenjivač kave arabica na svijetu. Sljedeća stanica - Jemen, zemlja poznata samo "po terorizmu i dronovima". Da bi obišao sve plantaže kave u potrazi za najboljim zrnima, Mokhtar je morao spašavati živu glavu od malarije, kalašnjikova, od saudijskih bombi i od pobunjenika Houtha, a vodila ga je samo jedna želja - da jednog dana gleda kontejner najbolje jemenske kave kako ulazi u San Francisco Bay, i to s trinestog kata zgrade Infinity.


Zašto se kava smatra voćem, kakve veze s kavom imaju Arabija ili Turska, a što je, pak, s Etopijom, tko je stavio šećer u bečku kavu, tko je izmislio kavu s bundevom i karamelom, kakve veze Bostonska čajanka ima s kavoljupstvom, otkad se kava vakumira i zašto, tko je dovoljno lud da u espresso stavlja limun ili limetu, tko pije black tie, a tko kavu podeblja s džinom, kako se spravlja cibetkina kava (i da, uključuje probavni sustav cibetke), kako skuhati savršenu kavu - sve su to legitimna pitanja svakog obožavatelja kave, a odgovore na njih možete pronaći u romanu "Redovnik Moke". Iako je vrlo dramatična, pa uključuje razvoj poslovnog carstva i građanski rat, ova me knjiga uistinu zabavila i ponukala da uživam u okusima pečenih zrnaca te čudnovate biljke bez koje ne možemo započeti svoja jutra, koju često uzimamo zdravo za gotovo. Hygge, mindfulness, Instagram, plaćanje režija, prijateljstvo - bez kave ne bi bilo tekovina modernog društva, budimo realni. U to ime, do sljedećeg susreta s dragim nam kavopijama, podignimo šalice i nazdravimo, jer - "they may take our lives but the they will never take our coffee!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...