Preskoči na glavni sadržaj

Make coffee great again!

Imam jednu kolegicu, strašno mi ide na živce. Nepodnošljivo je ambiciozna - kad nešto naumi, ona to ostvari, a da se ne obeshrabri niti uspoređuje s drugima. Mene, Gospu od Kuknjave, Djevu od Samoomalovažavanja, to fascinira. Pobornik je one stare „što na umu, to na drumu“ , iako ni sama nije sigurna je li riječ o poželjnoj osobini (dabome da je poželjna, često se kukavičluk i laž danas prodaju pod obzir, you go girl!). Istina jest, da smo se srele u nekim drugim fazama naših života, vjerojatno bismo jedna na drugu odmahnule rukom i pošle svaka svojim putem, no, susrele smo se sa zajedničkom kolegicom - na kavi. Otad, popile smo puno kave, ona produženu s hladnim mlijekom, ja s toplim (bez šećera, molim!), i volim misliti da smo jedna od druge puno toga naučile. Svi u životu trebamo nekoga tko nam nije nalik, tko će nas provocirati i omogućiti da život pogledamo iz neke druge perspektive - nekoga s kim ćemo podijeliti kavu.


Kavi - tom eliksiru empatije, tom tekućem katalizatoru ljudskih odnosa, tom čarobnom napitku koji nam daje energiju - i jednom ambicioznom čovjeku sa snom on his sleeve počast je odlučio odati i Dave Eggers, američki književnik zanimljive biografije, autor poznatog romana „Krug“, osnivač izdavačke kuće McSweeney's čija omiljena tema su ljudska prava. Osim što se njegovi osvrti mogu čitati u ponajboljim svjetskim novinama, Eggers je ljubitelj priča o američkom snu i publicističke proze pa je u roman "Redovnik Moke" (Fraktura, 2020.) pretočio životnu priču svog prijatelja Mokhtara Alkhanshalija. 


Mokhtar je američki Jemenac koji posljednjih godina živi od uvoza kave (ni taj vam spoiler neće pokvariti užitak čitanja ove knjige ako ste ozbiljni coffee lover), a njegov je put bio trnovit, pomalo nalik The pursuit of happyness, Jemen style. Nakon što mu je propao plan za studij prava (vražja torba s tri tisuće dolara!), Mokhtar, koji je odrastao u getu San Francisca i koji je radio kao vratar fancy zgrade zvane Infinity, u kipu starog Jemenca s velikom šalicom kave u ruci ("Pogledaš li ikad preko ceste?") pronašao je ideju za svoj biznis, i to sa samo dvadeset i pet godina (samo za usporedbu - ja s dvadeset i pet godina nisam znala gdje sam šuplja, kako bi rekao moj mudri otac). Saznanje da je Jemen pradomovina kave, a da svi narodi koji su tijekom povijesti trgovali smeđim zrncima žive od njih bolje od onih koji su ih izmislili, inspirirala ga je na pisanje poslovnog plana i postavljanje ambicioznog cilja - "oživljavanja umijeća uzgoja jemenske kave i vraćanje njenog ugleda u svijetu". Nakon edukacije kod Nizozemca Boota, nakon sati i sati provedenih u cuppingu, a da kavu nije osobito niti volio piti, Mokhtar je postao Q-grader - prvi Arapin licencirani ocjenjivač kave arabica na svijetu. Sljedeća stanica - Jemen, zemlja poznata samo "po terorizmu i dronovima". Da bi obišao sve plantaže kave u potrazi za najboljim zrnima, Mokhtar je morao spašavati živu glavu od malarije, kalašnjikova, od saudijskih bombi i od pobunjenika Houtha, a vodila ga je samo jedna želja - da jednog dana gleda kontejner najbolje jemenske kave kako ulazi u San Francisco Bay, i to s trinestog kata zgrade Infinity.


Zašto se kava smatra voćem, kakve veze s kavom imaju Arabija ili Turska, a što je, pak, s Etopijom, tko je stavio šećer u bečku kavu, tko je izmislio kavu s bundevom i karamelom, kakve veze Bostonska čajanka ima s kavoljupstvom, otkad se kava vakumira i zašto, tko je dovoljno lud da u espresso stavlja limun ili limetu, tko pije black tie, a tko kavu podeblja s džinom, kako se spravlja cibetkina kava (i da, uključuje probavni sustav cibetke), kako skuhati savršenu kavu - sve su to legitimna pitanja svakog obožavatelja kave, a odgovore na njih možete pronaći u romanu "Redovnik Moke". Iako je vrlo dramatična, pa uključuje razvoj poslovnog carstva i građanski rat, ova me knjiga uistinu zabavila i ponukala da uživam u okusima pečenih zrnaca te čudnovate biljke bez koje ne možemo započeti svoja jutra, koju često uzimamo zdravo za gotovo. Hygge, mindfulness, Instagram, plaćanje režija, prijateljstvo - bez kave ne bi bilo tekovina modernog društva, budimo realni. U to ime, do sljedećeg susreta s dragim nam kavopijama, podignimo šalice i nazdravimo, jer - "they may take our lives but the they will never take our coffee!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...