Preskoči na glavni sadržaj

Make coffee great again!

Imam jednu kolegicu, strašno mi ide na živce. Nepodnošljivo je ambiciozna - kad nešto naumi, ona to ostvari, a da se ne obeshrabri niti uspoređuje s drugima. Mene, Gospu od Kuknjave, Djevu od Samoomalovažavanja, to fascinira. Pobornik je one stare „što na umu, to na drumu“ , iako ni sama nije sigurna je li riječ o poželjnoj osobini (dabome da je poželjna, često se kukavičluk i laž danas prodaju pod obzir, you go girl!). Istina jest, da smo se srele u nekim drugim fazama naših života, vjerojatno bismo jedna na drugu odmahnule rukom i pošle svaka svojim putem, no, susrele smo se sa zajedničkom kolegicom - na kavi. Otad, popile smo puno kave, ona produženu s hladnim mlijekom, ja s toplim (bez šećera, molim!), i volim misliti da smo jedna od druge puno toga naučile. Svi u životu trebamo nekoga tko nam nije nalik, tko će nas provocirati i omogućiti da život pogledamo iz neke druge perspektive - nekoga s kim ćemo podijeliti kavu.


Kavi - tom eliksiru empatije, tom tekućem katalizatoru ljudskih odnosa, tom čarobnom napitku koji nam daje energiju - i jednom ambicioznom čovjeku sa snom on his sleeve počast je odlučio odati i Dave Eggers, američki književnik zanimljive biografije, autor poznatog romana „Krug“, osnivač izdavačke kuće McSweeney's čija omiljena tema su ljudska prava. Osim što se njegovi osvrti mogu čitati u ponajboljim svjetskim novinama, Eggers je ljubitelj priča o američkom snu i publicističke proze pa je u roman "Redovnik Moke" (Fraktura, 2020.) pretočio životnu priču svog prijatelja Mokhtara Alkhanshalija. 


Mokhtar je američki Jemenac koji posljednjih godina živi od uvoza kave (ni taj vam spoiler neće pokvariti užitak čitanja ove knjige ako ste ozbiljni coffee lover), a njegov je put bio trnovit, pomalo nalik The pursuit of happyness, Jemen style. Nakon što mu je propao plan za studij prava (vražja torba s tri tisuće dolara!), Mokhtar, koji je odrastao u getu San Francisca i koji je radio kao vratar fancy zgrade zvane Infinity, u kipu starog Jemenca s velikom šalicom kave u ruci ("Pogledaš li ikad preko ceste?") pronašao je ideju za svoj biznis, i to sa samo dvadeset i pet godina (samo za usporedbu - ja s dvadeset i pet godina nisam znala gdje sam šuplja, kako bi rekao moj mudri otac). Saznanje da je Jemen pradomovina kave, a da svi narodi koji su tijekom povijesti trgovali smeđim zrncima žive od njih bolje od onih koji su ih izmislili, inspirirala ga je na pisanje poslovnog plana i postavljanje ambicioznog cilja - "oživljavanja umijeća uzgoja jemenske kave i vraćanje njenog ugleda u svijetu". Nakon edukacije kod Nizozemca Boota, nakon sati i sati provedenih u cuppingu, a da kavu nije osobito niti volio piti, Mokhtar je postao Q-grader - prvi Arapin licencirani ocjenjivač kave arabica na svijetu. Sljedeća stanica - Jemen, zemlja poznata samo "po terorizmu i dronovima". Da bi obišao sve plantaže kave u potrazi za najboljim zrnima, Mokhtar je morao spašavati živu glavu od malarije, kalašnjikova, od saudijskih bombi i od pobunjenika Houtha, a vodila ga je samo jedna želja - da jednog dana gleda kontejner najbolje jemenske kave kako ulazi u San Francisco Bay, i to s trinestog kata zgrade Infinity.


Zašto se kava smatra voćem, kakve veze s kavom imaju Arabija ili Turska, a što je, pak, s Etopijom, tko je stavio šećer u bečku kavu, tko je izmislio kavu s bundevom i karamelom, kakve veze Bostonska čajanka ima s kavoljupstvom, otkad se kava vakumira i zašto, tko je dovoljno lud da u espresso stavlja limun ili limetu, tko pije black tie, a tko kavu podeblja s džinom, kako se spravlja cibetkina kava (i da, uključuje probavni sustav cibetke), kako skuhati savršenu kavu - sve su to legitimna pitanja svakog obožavatelja kave, a odgovore na njih možete pronaći u romanu "Redovnik Moke". Iako je vrlo dramatična, pa uključuje razvoj poslovnog carstva i građanski rat, ova me knjiga uistinu zabavila i ponukala da uživam u okusima pečenih zrnaca te čudnovate biljke bez koje ne možemo započeti svoja jutra, koju često uzimamo zdravo za gotovo. Hygge, mindfulness, Instagram, plaćanje režija, prijateljstvo - bez kave ne bi bilo tekovina modernog društva, budimo realni. U to ime, do sljedećeg susreta s dragim nam kavopijama, podignimo šalice i nazdravimo, jer - "they may take our lives but the they will never take our coffee!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta