Ostati priseban

Bila jednom jedna kućica u Pejačevićevoj ulici, na par koraka od konkatedrale koju čuvaju Petar i Pavao. Ne sjećam se više kako je izgledala, jer jednog su sunčanog ponedjeljka došli bageri i srušili je. Prolazila sam onuda biciklom putem do posla i još pamtim da je tog jutra ostala bez krova, ali su se tapete, bijele sa zelenim cvjetićima, na zidovima još držale. Do kraja radnog dana nestale su i tapete, ali zidani bunar sa zelenim daščicama stajao je kraj ruševina kojima je nekoć služio. Otada, sa strepnjom skrećem u Pejačevićevu ulicu - pitam se je li bunar još ondje. Je li se sve promjenilo. Je li sve nestalo.

Neki dan, nakon nekoliko mjeseci, jer sam zbog odvoženja djece u vrtić u kvartu kojeg još zovu Moša, promijenila smjer kretanja, zašla sam u Pejačevićevu, i odahnula - bunar je još ondje. Još je zelen. Još uvijek ne fali mu niti jedna daska, iako od kuće nije ostao niti komad žbuke. Kamen mi je pao sa srca - za neke se stvari ipak možemo uhvatiti, neke stvari još mogu svjedočiti vremenu koje bi moglo pasti u zaborav. Promjene mi nisu drage, i kad god su neizbježne, uhvatim se onoga što mi je poznato, što mi pomaže da nađem mir. 2020. postala je sinonim za promjenu, za novo, za nenormalno, pa sam, kao što činim bar jednom godišnje otkad pamtim, kupila knjigu književnice i profesorice Julijane Matanović - ovaj put to je bila knjiga "Djeca na daljinu", koju mi je poštom, potpisanu, poslala sama autorica koja stoji iza umjetničke organizacije Lađa od vode koja je knjigu i izdala.

Nemojte misliti da volim Julijanine rečenice samo zato jer smo išle u istu srednju školu, jer je tata moje prijateljice bio njen razredni kolega, jer je njena legica s fakulteta meni predavala o Proustu uz lipov čaj, jer sam kao mala voljela jesti čupavce, jer moja baka ima naviku riječ "igra" zamijeniti "sigrom", jer potičem iz ušorene kuće i jer sam položila sve ispite na pravnom fakultetu u crvenim martama, volim je zbog citata iz njene knjige "Kao da smo otac i kći" (koju mi je poklonila baš prijateljica čiji tata je bio na maturalcu s Julijanom): "Tog bih se ljeta raspucala po svojim ženskim šavovima da nakupljene priče nisam pretvorila u tekst. Bila sam sretna što su brojne čitateljice u njega upisivale i svoje biografije. Moj život više nije bio moj, postao je svačiji, a sve u cilju da bi iznova postao naš. Upravo u tome leži tajna književnosti: u prepoznavanju, u trenucima kada s knjigama, neovisno jesu li napisane u iskrenom prvom ili zamaskiranom trećem licu, dijelimo zajednička mjesta. Takva mjesta želim bilježiti. Otvorenih očiju i bez imalo inata." To je to - u njenim sam se knjigama prepoznavala, i znala sam da me nikada niti jedan drugi žanr neće osvojiti. Postala sam pristaša ženskog pisma.

"Djeca na daljinu" zbirka je priča, a neke smo već i imali priliku čitati na Julijaninom blogu. Riječ je o knjizi kojoj čitatelj ne hrli sa željom da otkrije svijet koji se krije između listova, jer taj mu je svijet već poznat, već mu je prirastao k srcu. Takvim se knjigama ne približavamo s nerealnim očekivanjima, nego tek s trunčicom nestrpljenja koje ispari čim prepoznamo poznat, i omiljen, naslov. Tako sam ja prvo pročitala svoju omiljenu - "Prisebnost" - priču o djevojci koja mrzi ponavljati rečenice, koja želi ugoditi zaručniku kojem će ajneri na majčinom kostimu biti važniji od nje, od njenih izuvenih cipela. Školski rječnik hrvatskog jezika za riječ priseban kaže: "koji je sposoban donositi dobre i razumne odluke, koji je pri svijesti, koji čuva prisutnost duha." U posljednje vrijeme silno težim toj prisebnosti, nastojim obuzdati svoj nemirni duh, i ova me priča ovog puta pogađa na gotovo transcendentalnoj razini. Ovih dana, kad nam se čini da ćemo sići s uma, što od bespomoćnosti, što od neizvjesnosti, ne bismo smjeli dopustit crnilu da nas obeshrabri, nego bismo se trebali uhvatiti za bunar pun želja koji čuči u nama, a kojem izvor ne leži u materijalnom svijetu koje nas okružuje, nego u ljudima koje volimo, koji njeguju naš duh i čine ga postojanim.

Zbirku "Djeca na daljinu" istkale su tajne koje plutaju na površini svakodnevice, događaji koje dovodimo u uzročno-posljedničnu vezu da bismo imali snage udahnuti i krenuti dalje, čekanje pravog trenutka dok nam se znoje dlanovi, pokušaji da se zaštitimo "od kasnih dolazaka i preranih odlazaka zabilježenih u kalendarima čiji su se datumi uporno i tvrdoglavo ponavljali", stid kojeg nismo nikada zaboravili, obećanja koja nismo ispunili. Ova zbirka odiše vremenom u kojem je djecu budio miris bijele kave i mjestima na kojima su se vozili stojadini, a Julijana Matanović s gotovo iritantnom lakoćom (kako joj to uspijeva?!) nadoštiklava snažne emocije na sasvim obične rečenice, uvijek s odgovornošću koju mogu osjećati samo pisci, "povjerenici priča". Njene riječi (čini li se i vama da joj čujete glas dok čitate između redaka?) odišu spokojem, i kad god zaronim u njene knjige, pronađem olakšanje i utjehu, nalik onoj koja te preplavi kad na dnu ormara pronađeš jeans košulju koju si nosila kad te prvi put poljubio, kad na prolazniku osjetiš esenciju parfema kojeg je nekada nosila tebi draga osoba, kad te probudi jesensko jutro i vruća ukuhana kava, ona koju, kao i priče Julijane Matanović, valja piti natenane (jao, kako volim tu riječ!).