Preskoči na glavni sadržaj

Mommy shark do do do-do-do-do

Ništa ne stavi život u perspektivu kao što to čini vikend u gradu iz kojeg si potekao - u kojem si se rodio, u kojem si skakao gume, igrao se žmire,u kojem si dobio prve jedinice, u kojem si se prvi put ljubio i zaljubio. To je grad u kojem si najviše sanjario, i nemoguće je u njemu ne doživjeti tu - vision wholeness - širu sliku zahvaljujući kojoj se čini lakšim prebroditi sve teškoće. Pojam je to koji sam preuzela od Jennifer Fulwiler za čijoj knjigom sam prošlog vikenda, u roditeljskoj kući, očajnički posegnula nakon veljače opterećene virozama i doktorom Živagom. Trebalo mi je bolovanje zbog upale sinusa, i trebalo mi je nešto životno, nešto realno do boli, a inspirativno - The-Lovin'-Spoonful-Do-you-believe-in-magic inspirativno.

O Jen Fulwiler sam već pisala u postu Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu. Riječ je o Amerikanki koja je odrasla kao zadrti ateist koji je Boga poistovjećivao sa zubić vilom i koji je svojedobno zabranio djeci dolazak na svoje vjenčanje, a onda je upoznala svog muža koji ju je izazvao i ponukao da ponovno razmisli o svom životu, svojim vrijednostima i prioritetima. Nekoć su Jen i Joe radili u in IT tvrtki, putovali svijetom i veselje tražili u materijalnom, a sada su roditelji šestero djece koji su životu i Bogu rekli - da! Jennifer je stand up komičarka koja trenutno ima turneju po SAD-u, piše knjige, vodi svoju radijsku emisiju, a proslavila se svojim blogom i knjigom Kako sam strastveno tražila sreću. Njenu drugu knjigu, One beautiful dream, sestra mi je poklonila tek tako, bez povoda - toliko je mojoj sestri bilo bitno da otkrijem ovaj dragulj. Uz novu referadu i vozikanje dvoje djece starosti jedne i četiri godine u vrtić i iz vrtića, dok pokušavam kuću održati čistom i djeci svakog dana poslužiti kuhani ručak, malo sam sluđena, malo je reći. Dodajte svemu tome beskrajna mamakanja, naguravanja, otimanja igračaka i trčkaranja dok netko ne oplače (margarin odmah namazati na mjesto udarca da spriječite oticanje!) i jasno je da su mi ovakvi mameći autobiografski zapisi uistinu potrebni.


"People stuck in life boats surrounded by sharks don't spend much time arguing with one another."

Drugu knjigu Jennifer je posvetila obiteljskom kaosu i svojoj osobnoj strasti - pisanju. Potaknuta vječnim pitanjem "Smije li majka male djece uopće činiti nešto za sebe?", započela je sagu o pisanju svoje prve knjige u kući sa šestero djece i mužem koji pokreće vlastiti posao. Iako bih sa šestero djece ja bila u u sobi s mekanim zidovima u Vrapču, s Jen sam se uistinu poistovjetila, onako kako se inače poistovjećujem s duhovitim samokritičnim američkim mamama (to su moji ljudi!). Kad je počela pričati o pisanju i pripovjedanju kao o svom blue flameu, onom što ju pokreće čak i kad je na izmaku snaga, znala sam točno o čemu priča. Iako sam pisanje zbog posla ove godine zapostavila, iako moje pisanje nikoga ne impresionira dovoljno da bi mi platio da pišem, onaj osjećaj kad dovršim misao i pritisnem "Publish" jedan je od ljepših osjećaja u mom životu - nešto samo moje. Mame svakog dana rade tisuću stvari za svoju obitelj, ali većina nas se osjeća strahovito krivima kad učini nešto samo za sebe. Baš kao Jen, uvjeravamo se da sad nije vrijeme za naše ambicije i naše strasti, da će djeca odrasti pa ćemo mi doći na red, ni ne sluteći da zakidamo našu djecu za majke koje cijene svoje talente i koriste ih za dobrobit svoje zajednice. Ova knjiga sjajno je oruđe za otkrivanje tog blue flamea kojeg nam je Bog darovao, a iskrenost autorice svakoj će mami izmamiti knedle u grlo. Jer, neće vam puno žena prepričavati najgore epizode svog obiteljskog života, tj. glede toga bit će iskrene samo one koje vas na dnevnoj bazi viđaju kako u poderanoj majici i tajicama vičete na svoju djecu - takve cijenite više nego oko u glavi (Ivana, fališ!), i preporučite im luckastu Jennifer Fulwiler.


"I think maybe you modern girls needs thing like your blogs and your Facepages or what-have-you to keep from losing your mind."

Svojim svjedočanstvom života posvećenog Bogu i obitelji Jennifer Fulwiler uspjela me nadahnuti da članove svoje obitelji gledam kao dijelove orkestra koji moraju stremiti k istom cilju da bi uživali u simfoniji.  Ako može Jen, mogu i ja, pomislila bih svakog jutra u 5 tijekom ovog tjedna, dok sam uz vruću kavu čitala prije nego bih se spremila za posao i probudila djecu i pripremila ih za vrtić. Kao da mi je sister from another mother, s Jennifer sam se složila u svemu - Millenium Backstreet Boysa doista jest remek djelo, i ja redovito u 3 ujutro držim dijete na rukama, šizim i sikćem mužu "Ne mogu ja ovo!", i slažem se da "When you put love first, not only does your life improve, but your work improves". Naime, nerijetko, kad se dan pretvori u kaos i izjalove mi se svi planovi, a ja u danu ne stignem posjetiti toalet bez publike, ljuta sam na cijeli svijet, a najviše na svoju djecu. Oholo smatram da sam zaslužila bolje i da bi se svi morali meni prilagoditi, jer hollywoodski filmovi učili su nas - ako je mama sretna, onda su svi sretni. A mama neće biti sretna sve dok ljubav ne stavi na prvo mjesto, dok se ne opusti i ne preda potpuno trenutku - bio to trenutak koji predstavlja priliku za napredovanje na poslu, trenutak dječjeg smijeha u kojem shvaća da doista proživljava one beautiful dream, trenutak dječje crijevne viroze s kojim se hrabro uhvatila u koštac ili trenutak u kojem još uvijek nije spremna proslijediti garderobu koju su njena djeca prerasla, bez obzira što joj ormari pucaju po šavovima.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...