Ništa ne stavi život u perspektivu kao što to čini vikend u gradu iz kojeg si potekao - u kojem si se rodio, u kojem si skakao gume, igrao se žmire,u kojem si dobio prve jedinice, u kojem si se prvi put ljubio i zaljubio. To je grad u kojem si najviše sanjario, i nemoguće je u njemu ne doživjeti tu - vision wholeness - širu sliku zahvaljujući kojoj se čini lakšim prebroditi sve teškoće. Pojam je to koji sam preuzela od Jennifer Fulwiler za čijoj knjigom sam prošlog vikenda, u roditeljskoj kući, očajnički posegnula nakon veljače opterećene virozama i doktorom Živagom. Trebalo mi je bolovanje zbog upale sinusa, i trebalo mi je nešto životno, nešto realno do boli, a inspirativno - The-Lovin'-Spoonful-Do-you-believe-in-magic inspirativno.
O Jen Fulwiler sam već pisala u postu Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu. Riječ je o Amerikanki koja je odrasla kao zadrti ateist koji je Boga poistovjećivao sa zubić vilom i koji je svojedobno zabranio djeci dolazak na svoje vjenčanje, a onda je upoznala svog muža koji ju je izazvao i ponukao da ponovno razmisli o svom životu, svojim vrijednostima i prioritetima. Nekoć su Jen i Joe radili u in IT tvrtki, putovali svijetom i veselje tražili u materijalnom, a sada su roditelji šestero djece koji su životu i Bogu rekli - da! Jennifer je stand up komičarka koja trenutno ima turneju po SAD-u, piše knjige, vodi svoju radijsku emisiju, a proslavila se svojim blogom i knjigom Kako sam strastveno tražila sreću. Njenu drugu knjigu, One beautiful dream, sestra mi je poklonila tek tako, bez povoda - toliko je mojoj sestri bilo bitno da otkrijem ovaj dragulj. Uz novu referadu i vozikanje dvoje djece starosti jedne i četiri godine u vrtić i iz vrtića, dok pokušavam kuću održati čistom i djeci svakog dana poslužiti kuhani ručak, malo sam sluđena, malo je reći. Dodajte svemu tome beskrajna mamakanja, naguravanja, otimanja igračaka i trčkaranja dok netko ne oplače (margarin odmah namazati na mjesto udarca da spriječite oticanje!) i jasno je da su mi ovakvi mameći autobiografski zapisi uistinu potrebni.
O Jen Fulwiler sam već pisala u postu Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu. Riječ je o Amerikanki koja je odrasla kao zadrti ateist koji je Boga poistovjećivao sa zubić vilom i koji je svojedobno zabranio djeci dolazak na svoje vjenčanje, a onda je upoznala svog muža koji ju je izazvao i ponukao da ponovno razmisli o svom životu, svojim vrijednostima i prioritetima. Nekoć su Jen i Joe radili u in IT tvrtki, putovali svijetom i veselje tražili u materijalnom, a sada su roditelji šestero djece koji su životu i Bogu rekli - da! Jennifer je stand up komičarka koja trenutno ima turneju po SAD-u, piše knjige, vodi svoju radijsku emisiju, a proslavila se svojim blogom i knjigom Kako sam strastveno tražila sreću. Njenu drugu knjigu, One beautiful dream, sestra mi je poklonila tek tako, bez povoda - toliko je mojoj sestri bilo bitno da otkrijem ovaj dragulj. Uz novu referadu i vozikanje dvoje djece starosti jedne i četiri godine u vrtić i iz vrtića, dok pokušavam kuću održati čistom i djeci svakog dana poslužiti kuhani ručak, malo sam sluđena, malo je reći. Dodajte svemu tome beskrajna mamakanja, naguravanja, otimanja igračaka i trčkaranja dok netko ne oplače (margarin odmah namazati na mjesto udarca da spriječite oticanje!) i jasno je da su mi ovakvi mameći autobiografski zapisi uistinu potrebni.
"People stuck in life boats surrounded by sharks don't spend much time arguing with one another."
Drugu knjigu Jennifer je posvetila obiteljskom kaosu i svojoj osobnoj strasti - pisanju. Potaknuta vječnim pitanjem "Smije li majka male djece uopće činiti nešto za sebe?", započela je sagu o pisanju svoje prve knjige u kući sa šestero djece i mužem koji pokreće vlastiti posao. Iako bih sa šestero djece ja bila u u sobi s mekanim zidovima u Vrapču, s Jen sam se uistinu poistovjetila, onako kako se inače poistovjećujem s duhovitim samokritičnim američkim mamama (to su moji ljudi!). Kad je počela pričati o pisanju i pripovjedanju kao o svom blue flameu, onom što ju pokreće čak i kad je na izmaku snaga, znala sam točno o čemu priča. Iako sam pisanje zbog posla ove godine zapostavila, iako moje pisanje nikoga ne impresionira dovoljno da bi mi platio da pišem, onaj osjećaj kad dovršim misao i pritisnem "Publish" jedan je od ljepših osjećaja u mom životu - nešto samo moje. Mame svakog dana rade tisuću stvari za svoju obitelj, ali većina nas se osjeća strahovito krivima kad učini nešto samo za sebe. Baš kao Jen, uvjeravamo se da sad nije vrijeme za naše ambicije i naše strasti, da će djeca odrasti pa ćemo mi doći na red, ni ne sluteći da zakidamo našu djecu za majke koje cijene svoje talente i koriste ih za dobrobit svoje zajednice. Ova knjiga sjajno je oruđe za otkrivanje tog blue flamea kojeg nam je Bog darovao, a iskrenost autorice svakoj će mami izmamiti knedle u grlo. Jer, neće vam puno žena prepričavati najgore epizode svog obiteljskog života, tj. glede toga bit će iskrene samo one koje vas na dnevnoj bazi viđaju kako u poderanoj majici i tajicama vičete na svoju djecu - takve cijenite više nego oko u glavi (Ivana, fališ!), i preporučite im luckastu Jennifer Fulwiler.
"I think maybe you modern girls needs thing like your blogs and your Facepages or what-have-you to keep from losing your mind."
Svojim svjedočanstvom života posvećenog Bogu i obitelji Jennifer Fulwiler uspjela me nadahnuti da članove svoje obitelji gledam kao dijelove orkestra koji moraju stremiti k istom cilju da bi uživali u simfoniji. Ako može Jen, mogu i ja, pomislila bih svakog jutra u 5 tijekom ovog tjedna, dok sam uz vruću kavu čitala prije nego bih se spremila za posao i probudila djecu i pripremila ih za vrtić. Kao da mi je sister from another mother, s Jennifer sam se složila u svemu - Millenium Backstreet Boysa doista jest remek djelo, i ja redovito u 3 ujutro držim dijete na rukama, šizim i sikćem mužu "Ne mogu ja ovo!", i slažem se da "When you put love first, not only does your life improve, but your work improves". Naime, nerijetko, kad se dan pretvori u kaos i izjalove mi se svi planovi, a ja u danu ne stignem posjetiti toalet bez publike, ljuta sam na cijeli svijet, a najviše na svoju djecu. Oholo smatram da sam zaslužila bolje i da bi se svi morali meni prilagoditi, jer hollywoodski filmovi učili su nas - ako je mama sretna, onda su svi sretni. A mama neće biti sretna sve dok ljubav ne stavi na prvo mjesto, dok se ne opusti i ne preda potpuno trenutku - bio to trenutak koji predstavlja priliku za napredovanje na poslu, trenutak dječjeg smijeha u kojem shvaća da doista proživljava one beautiful dream, trenutak dječje crijevne viroze s kojim se hrabro uhvatila u koštac ili trenutak u kojem još uvijek nije spremna proslijediti garderobu koju su njena djeca prerasla, bez obzira što joj ormari pucaju po šavovima.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)