Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu

Kad smo se moj muž i ja zaručili, odlučili smo se doista pripremiti za vjenčanje, bez obzira što smo zajedno,već u to vrijeme, bili trinaest godina - zapravo, baš zato što smo toliko dugo hodali. Išli smo na tečaj za brak na šibenski Baldekin, zajedno se molili i razgovarali o stvarima o kojima nikad ranije nismo. Štoviše, neke stvari prestali smo prakticirati kako bismo ustupili mjesto razgovoru, jer činilo se da smo kroz razgovor bliži jedno drugome. Bili smo bliži i Bogu, i vjerovali smo svim srcem da ćemo čista srca biti blagoslovljeni na dan našeg vjenčanja, valjda zato to razdoblje i smatram najljepšim razdobljem naše veze.

No, kao i mnogim mladencima, vjerujem, dogodio se život. Dogodila se selidba, novi poslovi, novi stan, djeca, i postalo je preteško Boga inkorporirati u život, a kad je nešto teško, najbolje to pustiti, tako smo bar mi, ljudi, skloni razmišljati.

Nije da sam Boga napustila, dapače, dogodilo se nešto suprotno od onog što se događa onima koji Boga traže - počela sam ga uzimati zdravo za gotovo. Bio je uvijek tu za mene, pa će biti i dalje. Blagoslovio me svime ovime što imam pa će me i dalje blagosiljati. Bog i ja s vremenom smo prestali voditi dijalog, naš odnos sveo se tek na moj kratki monolog, više misao, nego litaniju, kojima bih se, kad bolje razmislim, više od Boga udaljavala, nego mu se približavala.

Srećom, imam sestru koja je prepoznala moju duhovnu krizu koja se krila iza teške kuknjave jedne majke, i to kad je ni sama nisam bila svjesna, i koja mi mjesecima govori: "Čitam jednu knjigu, jao, moraš čuti tu ženu, mooooooraš to pročitati!" Posudila sam jedinu prevedenu knjigu Jennifer Fulwiler u knjižnici - Kako sam strastveno tražila sreću, a drugu - Beautiful dream - sestra mi je poklonila.

Jennifer Fulwiler bila je zakleta ateistica koja je u djetinjstvu šikanirana jer nije htjela Isusa prihvatiti kao svog Spasitelja, koja se ispisala s fakulteta jer su je uznemiravale kolege vjernici, koja je izričito zabranila djeci dolazak na svoje vjenčanje, koja je većinu života mislila o Isusu kao o besmislenom sustavu vjerovanja, sve dok nije upoznala svog muža koji je zagolicao njenu maštu izjavivši da vjeruje u Isusa. Korak po korak, Jennifer si je počela postavljati pitanja koja su se ticala Katoličke Crkve, a ja sam, čitajući njenu knjigu, većinu vremena mislila:"Ova žena nije sva svoja", bar dok nisam shvatila da njena pitanja nisu tipična za ateiste, nego i za mlake katolike kakva sam i sama. Jennifer na duhovit način opisuje svoje snove o velikoj kući i uspješnom biznisu, za koje je bila uvjerena da će ju usrećiti, a koje je napustila kad ju je život prisilio da preispita svoje srce, svoje poimanje dobra, nauk Katoličke Crkve i sve na čemu je temeljila svoja uvjerenja. Počela je čitati Kršćanstvo nije iluzija C. S. Lewisa i zainteresirala se za njegovu ideju Boga - "Bog nije neki čovjek na nebu koji nam kaže da moramo biti dobri i voljeti druge. Bog je izvor svega što je dobro. Naša čežnja za svijetom prožetim mirom jest čežnja za jedinstvom s Bogom, i to jedinstvo jest svrha ljudske egzistencije." Počela je razmišljati o tome tko je Isus za nju, zašto Bog dopušta zlu da nadvlada, a svijest o prolaznošću života uvjerila ju je da "apsolutno ništa na ovom svijet neće vječno trajati pa je potraga za transcedentalnim najvažnija stvar koju možeš učiniti u životu", sve dok je pokušavala moliti i uhvatiti svoje misli poput "vodopada u čašu".

Ona je bar postavljala pitanja, dok sam ja mislila da sve znam. Ne sumnjam u postojanje Boga, u Isusa, vjerujem svim srcem da su živi, i znam da je beskrajno njihovo milosrđe, da nas vole ljubavlju kakvoj možemo samo težiti cijeloga života, ali više nisam sigurna kakav je moj odnos s Bogom. Jennifer govori o Tupacu kao primjeru čovjeka koji je griješio za života, ali koji nije prestao tražiti Boga, koji je s Bogom htio ostati u prijateljstvu. Jesam li ja u prijateljstvu s Bogom?

Nisam, mislim da nisam, mislim da ga držim na distanci, da ga smatram dragim poznanikom, i da si lažem da mu prepuštam sve svoje teškoće. Mislim da se uvjeravam da imam sve pod kontrolom, da ne trebam nikoga, pa ni Njega, i mislim da sam miljama daleko od mira Božjeg koji je nekada u meni živio. Prenervozna sam, precinična, presamokritična, prezajedljiva, i često ignoriram svoje slabosti, opravdavajući se tuđim grijesima. "Moraš očistiti svoje zrcalo da bi spoznao Boga", rekao je C. S. Lewis. "Bog se nekim ljudima više pokazuje nego drugima ne zato što bi možda nekima bio više sklon, već zato što nije moguće da se otkrije onome čiji su čitav um i karakter u pogrješnu stanju." Jennifer se trudila biti dobra, krotila je vlastiti ego, učila se poniznosti od svetaca, svim silama nastojeći pronaći istinu u današnjem svijetu u kojem se svi pozivaju na neka prava, zaboravljajući istinski voljeti drugoga.

U financijskim teškoćama, s teškom bolešću i troje dječice, Jennifer je pronašla svoju sreću. Danas je ona katolkinja, radi na radiju i stand up komičarka je, eh, da, i majka šestero djece (sjećate se? - zabranila je dječurliji dolazak na vlastito vjenčanje), a njena knjiga o potrazi za srećom nije knjiga samo za katolike, nije to neki manifest katoličanstva, nego je uvid u pitanja koja si postavlja čovjek kad shvati da nije mjerilo svih stvari. "Tko traži istinu, traži Boga, bio toga svjestan ili ne", rekla je Edith Stein, i sjetim se često tih riječi, svaki put kad se ulijenim, kad se uvjerim da sam uzorna katolkinja. U teoriji znam, sve dok se ne budem vidjela kao zrno koje propada, moja potraga neće uroditi plodom, ali neću od nje odustati, imajući na umu da, baš kao i Jennifer Fulwiler, na ovom putu, uz svoju djecu i onog uz kojeg sam se i otisnula u ovu pustolovinu života, nikada nisam sama.