Znam, znam, ako želite pratiti trendove, danas je moderno odabirati štivo isključivo prema preporuci popularnih book blogera, ali, svi oni preporučuju iste knjige, ne čini li vam se? Volim za preporukama posegnuti malo dalje, volim ispipati što vole čitati moji prijatelji, volim sama u knjižnici otkriti knjigu koju nitko nikad nije čitao (tako si ja to bar zamišljam), volim čuti o knjigama koje inspiriraju književnike koji su napisali nešto bitno, nešto lijepo.
Nedavno se u Zagrebu održavao Festival svjetske književnosti i pohodile su ga velike face u svijetu književnosti, a meni je, u masi objava i razgovora održanih tim povodom, za oko zapeo intervju s Jorgeom Bucayom na portalu Ziher.hr. Urednica Zihera, simpatična Zrinka, djetinje uzbuđena zbog upoznavanja s ovim velikim psihijatrom i psihoterapeutom koji život provodi na ruti Buenos Aires – Malaga, razgovarala je s autorom brojnih bestselera o njegovoj posljednjoj knjizi - Klasične priče da se bolje spoznaš, djeci, pisanju, vremenu kao pojavi koja posjeduje modernog čovjeka. Kao netko tko krišom uživa u self help literaturi, moram vas razočarati, ipak nisam vrsni poznavalac Bucaya. Naime, pročitala sam tek dvije njegove knjige (i nema kome nisam poklonila Ispričat ću ti priču, univerzalno je dobra), ali čini mi se kao čovjek koji ima dovoljno životnog i radnog iskustva da ga vrijedi poslušati. Između ostalog, izjavio je da ne voli svoje knjige etiketirati kao self help jer su one knjige za promišljanje, a ne za pronalazak konkretnih odgovora na životna pitanja, navodeći usput knjigu koja je njemu osobno pomogla da o sebi spozna neke bitne stvari – bila je to zbirka priča Julija Cortazara Progonitelj i druge priče, a kao priču koja mu je promijenila život naveo je Zaposjednutu kuću. Priznajem, nisam za Cortazara ranije čula, što ne čudi s obzirom da je prvi put u Hrvatskoj preveden 2009. godine, i da su ga većinom prevodile male izdavačke kuće, kao što je npr. Sys Print, koja više ne postoji, a zahvaljujući kojoj smo uživali u Drvu znanja (pozdrav svim štreberima!).
Očekivala sam latinoamerički magični realizam u retcima ovog portugalskog majstora kratke priče, ali Cortazar je otišao korak dalje. Likovi u njegovim pričama balansiraju između stvarnosti i nadnaravnog, ali to čine na iznimno uznemirujući način, tako da priče moraš čitati sporo, kao što se pijucka Port – srknuti, pa promljackati, dražiti nepce njime, progutati i pričekati prije sljedećeg srka. Pročitala bih priču, zatvorila knjigu, o njoj, htjela-ne htjela, promišljala cijeli dan, a onda drugi dan guglala njeno značenje i oduševila se brojim interpretacijama koje su ponudili čitatelji diljem Interneta. Znate opening theme Twilight zonea? Taj sam tnnn tnnn tnnn čula cijelo vrijeme za čitanja zagonetki ovog mračnog čovjeka – i jednog od ključnih ljudi The Latin American Boom pokreta. Ono što je Marquez bio 60.-tih za Kolumbiju, Cortazar je bio za Argentinu, samo mu je kasnije, valjda, PR zakazao, unatoč velikom uspjehu eksperimentalnog romana Školice, po kojem je i najpoznatiji.
U njegovim neofantastičarskim pričama jedna žena upoznaje svoj alter ego, čovjek povraća zečiće, u trećoj nepoznati entitet preuzima kuću, a njeni stanovnici to prihvaćaju bez otpora… Svaka od priča progovara na zakučasti način o čovjekovim strahovima, izolaciji, tiraniji, slobodi, predrasudama, o sitnicama koje mijenjaju čovjekovu perspektivu. Spomenuta Zaposjednuta kuća remek djelo je portugalske fantastike upravo zbog svoje jednostavnosti, a slojevitosti, i mogu razumjeti zašto bi ju Bucay naveo kao svoj najveći utjecaj. Ona doista jest djelo koje potiče na razmišljanje, koje postavlja mnoga pitanja, a ne nudi niti jedan odgovor. Pisac je Kuću utemeljio na stvarnoj kući u gradu Chivilcoy u Buenos Airesu, gdje je jedno vrijeme i živio, a njeni protagonisti stariji su brat i sestra koji životare u toj staroj obiteljskoj kući, malo pomalo mirno ustupajući kući nepoznatoj pojavi koja ju zauzima. Neki kažu da je to priča o navezanosti na prošlost, na tradiciju, priča o neovisnosti, o slobodi, o puštanju, a neki tvrde da je metafora za diktaturu Juana Perona, budući da je Kuća napisana par godina nakon njegovog vojnog udara. Sam Cortazar izjavio je jednom prilikom da je Kuća nastala u njegovoj noćnoj mori – ustao se iz kreveta i napisao je, just like that. Znao je pisati, a da nije uvijek imao jasnu viziju kraja priče. Zanimljiv neki lik, zar ne? Bio je poznat kao ljubitelj jazza pa je i tvrdio da je pisanje za njega udaranje ritma, zbog čega ni danas nije omiljen u prevoditeljskom miljeu. U djetinjstvu je čitao djela Edgara Allana Poa i njegov utjecaj nikada nije nijekao, istodobno ga je plašio i oduševljavao, baš kao što trideset i pet godina nakon njegove smrti, njegova kratka forma plaši i oduševljava nas, sve obožavatelje pete dimenzije nepoznate čovjeku, ogromne kao svemir i vječne kao beskraj, prozora između svjetlosti i sjene, znanosti i praznovjerja, strahova i vrhunca ljudskog znanja.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)