Mrzim Registar sreće

Ima dana kad mrzim Registar sreće Otvorenog radija. Ah, lakše mi je sad kad sam to izrekla ovako javno. Da, ide mi na živce Ivana Mišerić i svi ti vrckavi ljudi koji su rano ujutro dobro raspoloženi i koji, k tome, dijele svoje veselje i sreću u eteru, i nabijaju ih na nos svima koji plaču ujutro u autu nakon što su ostavili djecu u vrtiću. Ima li takvih? Ne? Samo ja? OK. 

Mislio bi čovjek da plačem jer toliko volim svoju djecu pa ne mogu bez njih tih osam sati u danu, ali, ne! - ja ostavljanjem djece u vrtiću doživljavam katarzu i tek skupljam snagu za radni dan koji je preda mnom. Generalno sam ja sretna osoba, znam svoje prioritete, ali me djeca redovito izbace iz takta u rekordnom vremenu, i ja se pretvaram u živčanu babarogu koja plače u autu, i koja si neprestano predbacuje to oskudno strpljenje koje nikako ne dolikuje jednoj majci. Ujutro Franka vrišti 15 minuta i pokušavam ju uloviti da bih ju presvukla dok je ona crvena i znojna od plača, jer joj se tobože ne ide u vrtić, a, ustvari, samo je pospana, a Juraj djelomično plače jer gleda sekinu izvedbu Egzorcista, a djelomično jer mu raste deset zubi istovremeno pa ga boli cijela čeljust. I tako oni plaču do dolaska u vrtić, a mama plače kad ih preda u spretne ruke tete Ružice i tete Irene. Žene, blagoslovljene bile. I onda mi se ljudi čude što sam wannabe kraljica self help literature.

Ovaj mjesec na book clubu čitali smo publicistiku, za promjenu - Doba apsurdnosti Michaela Foleya. Iako naslovnica govori o razlozima zbog kojih danas nismo sretni, ovo nije knjiga za samopomoć. Mislim, pomoći će vam da si pomognete, ali ne na Ana-Bučević-self-help-style, daleko od toga. Foley nije psiholog niti samoprozvani terapeut, on je profesor informacijske tehnologije kojemu je ovo prvo, ali, nadam se, ne i zadnje, publicističko djelo.

Foley na površinu izvlači sve tekovine današnjice o kojima smo ovisni i za koje smo uvjereni da nas usrećuju, a dugoročno nas, apsurda li, upropaštavaju. Knjiga je savršena za sve grumpy old people koji imaju grižnju savjesti jer su grumpy old people, kao ja, jer su danas neprikriveni čangrizavci out - i sam Foley kaže da je vedar nasmijan depresivac fenomen današnjice, da su svi kul, pa i da je sam Bog morao pohađati tečaj za suzbijanje gnjeva. Otud ona nesklonost prema Ivani Mišerić s početka priče. Na duhoviti način Foley, služeći se filozofijom i bihevioralnim istraživanjima, objašnjava zašto bismo sreću trebali tražiti izvan sreće, zašto nam je urođeno da vlastite mane ne vidimo, ali imamo oko sokolovo za tuđe, zašto uopće idemo u kafiće i što sve radimo iz žudnje za pažnjom, zašto neprestano kupujemo i je li to shopping ushićenje gore od ovisnosti o drogama, je li istina da se živ čovjek na sve navikne, zašto su često sretniji dobitnici brončanih medalja od dobitnika srebrnih, sve načine na koje čovjek odbija preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i na koje koristi determinizam kao ispriku za loša ponašanja, a ne dobra (priznajte, i vi ste nekoga opravdavali s rečenicom: "On je takav!"), što znači živjeti punim plućima, zašto multitasking trebamo poslati k vragu, zašto bismo trebali uživati u svetom trojstvu - usamljenosti, miru i tišini, a ne paliti televizor čim uđemo u stan, i zašto čak i u ljubavi vrijedi ona stara "No pain, no gain."

Kunem se, ovo doista nije knjiga o osobnoj potrazi za srećom, nego analiza našeg žalosnog društva koja naglašava sulude obrasce ponašanja koje smo usvojili, a kojih nismo ni svjesni. Stoici bi rekli da, ako ne možemo utjecati na svijet, možemo bar ublažiti njegov utjecaj na nas same - ne prijezirom, nego razumijevanjem, i zato je ova knjiga bitna! Poštujem svakoga, ali većinu vremena se pitam s kojih planeta smo svi, mi, tako različiti, pali na ovu Zemlju. Uvjerenu u svoju individualnosti, čitajući, užasnula me pomisao da smo sličniji nego bismo htjeli priznati - moderni život u kojem smo se našli (da, 2019. godino, odakle ti!?) nije nas pretvorio u poboljšane verzije nas samih, nego nas je pretvorio u majstore samoobmane koji su opterećeni onime što nemaju ("Dosegnuti nešto željeno znači otkriti koliko je to jalovo"), koji nemaju vremena za druge ljude, kojima je samopouzdanje važnije od samopoštovanja (znate li uopće razliku?), koji slušaju glazbu kojoj je osnovni cilj prekinuti tišinu, koji djeci pišu zadaće i hvalospjeve, a bune se protiv svakog tko se bori za svoja prava, dok sami biraju ostati u svojoj uhodanoj rutini.

OK je biti grumpy, OK je biti i nerealno veseo, dokle god se trudiš spoznati sebe i svijet oko sebe, rekao bi, vjerujem, profesor Foley. Iako je crna, ova knjižica ne ostavlja nas u crnilu, beznadne - Foley nam pruža svoje spoznaje na dlanu, u nadi da ćemo ih prepoznati u svojoj svakodnevici i da ćemo s novim elanom krenuti u nove pobjede, u nove potrage, u nova stremljenja, a na nama je da odlučimo što ćemo s njima.

"Čovjek može veličanstveno živjeti na ovom svijetu", rekao je Tolstoj, "ako zna raditi i voljeti, raditi za osobu koju voli i voljeti ono što radi."