Lisbeth Salander for dummies

Imam jedan veliki problem s popularnošću. Ne, nisam popularna, dapače, nego ne volim ono popularno, ono što vole mladi. Ako mladi to vole, e, ja baš neću, i sjećam se trenutka u kojem se ta svojeglava Gospođica Neću rodila (Sunčana Škrinjarić, rispekt!). Bilo je to godine devetsko devedeset i devete, bila sam s prijateljicama, također nadobudnim dvanaestogišnjakinjama, u kinu i taman smo odgledale teen verziju Shakespearove Ukroćene goropadice, film 10 razloga zašto te mrzim. Cure su poludjele za mlađahnim Heathom Ledgerom i otpočele sanjariti o potencijalnim budućim boyfriendima koji će im izvesti serenadu na školskom igralištu, a ja sam ostala zaluđena agresivnom Katherinom Stratford. Baš kao i ona, tog dana sam odlučila da neću ništa u životu raditi samo zato što to rade drugi. Znam, ne bi čovjek rekao jer danas imam posao u državnoj službi, muža i 2,4 djeteta, ali, kunem se, magareća svojeglavost postojana je u omanjim porama mog života – npr. u izboru literature koju čitam.

Upravo zato, kad bolje razmislim, ovaj rujan bio je savršena kulisa za čitanje šestog nastavka, i, k tome, finalnog, o Lisbeth Salander. Da, dobro ste pročitali, čitam šesti nastavak književnog serijala, a da ne znam ni tko je ta famozna Lisbeth, aha, when you zig, I'll zag, living on the edge i te spike. Naravno, čula sam za Lisbeth, i za Stieg Larssona, ali nisam pobožno popratila objave pojedinih nastavaka serijala Millenium, niti zabilježila u spomenaru trenutak tragične Larssonove smrti - baš zbog silne popularnosti tog švedskog novinara i antifašističkog aktivista koja je rezultirala s više od 100 milijuna prodanih primjeraka romana, I'm rebellious that way. Prva knjiga iz trilogije, Muškarci mrze žene objavljena je 2005., a slijedile su je Djevojka koja se igrala s vatrom, Kule u zraku, snimale su se i filmske adaptacije, a svijet je potresao i skandal oko autorskih prava slavnog Larssona. Njegova dugogodišnja partnerica Eva Gabrielsson izgubila je pravnu bitku, a Larssonovu ideju, po izboru njegovog oca i brata, nastavio je realizirati švedski novinar i književnik, David Lagercrantz. Man with a huge pair of cahoonas, rekli bismo o čovjeku koji bi se usudio prihvatiti takav posao. Ipak, i njegovi romani - Što nas ne ubije, Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu i Djevojka koja je morala umrijeti - zainteresirali su čitatelje i zavladali top ljestvicama relevantnima u knjiškom svijetu.

Međutim, mnogi su kupili Lagercrantzove romane, drže ih na polici i bojažljivo pogledavaju, uvjeravajući se da nitko nije dostojan Lisbeth Salander doli sam Stieg Larsson, misleći da će čitanjem iznevjeriti svoje nepce knjiškog moljca i nagrditi uspomenu na slavnog Millenium oca. Katarina Stratford u meni, pak, ne mari za te stvari pa sam se odvažno i gotovo bez ikakvih očekivanja upustila u čitanje Djevojke koja je morala umrijeti. Znala sam da je Lisbeth emo autsajderica i da je nekako povezana s novinarom Mikaelom Blomkvistom (OK, pa nisam živjela u atomskom skloništu!), ali tu je moje znanje iščeznulo. Priča, pak, počinje u Stockholmu, gdje je u središtu grada pronađen mrtav beskućnik s Mikaelovim brojem telefona u džepu, dok osvete žedna Lisbeth harači svijetom, obučena u bijelu košulju, potpuno lišena piercinga. Say what?! Tko li je nesretni prosjak, sav izmučen od života, čije tajne su ga opteretile i kakve veze ima sa švedskim ministrima, vojskom i dvostrukim agentima, i, još važnije, kakve veze ima s Blomkvistom i Lisbeth Salander - priznajem, upecala sam se već na prvom poglavlju, i nije me bilo briga je li Lagercrantz bolji ili lošiji pripovjedač od Larssona, jer, dobra priča je dobra priča (duh!) i bila bi grjehota propustiti ju samo zato što nismo čitali priče koje su joj prethodile. Možda Larsson jest stvorio likove značajne za književnost 21. stoljeća, ali Lagercrantz ih je spretno oživio, suptilno informirajući čitatelja o likovima i njihovim pothvatima, podsjećajući na njih one vjerne čitatelje, ali ne omalovažavajući niti ovakve, buntovne, kakva sam ja. Misterij zbog kojeg su švedski krimići došli na dobar glas Lagercrantz virtuozno nadograđuje političkim spletkama i zavjerama čijim žrtvama bivaju ljudi od krvi i mesa, a sam stil i jezik novinarski su sažeti i precizni, i mislim da je to ono što je na mene, kao Lisbeth virgin, ostavilo najveći dojam. Fanovi Larssonove Lisbeth zamjeraju ovom romanu presićušnu dozu psihotične Lisbeth, ali meni je u tristotinjak stranica uspjela dići živac, ali i iznuditi empatiju, a to valjda govori dovoljno o višedimenzionalnosti njenog lika. Osim zbog likova koji se čitatelju brzo uvuku pod kožu, ovaj roman zaslužuje biti pročitan jer je, za razliku od većine skandinavskih krimića, lišen dosadnih dijaloga koji nemaju svrhu, krvoločnih opisa nedjela kojima mnogi pisci pribjegavaju u ovom svijetu u kojem nas, kako se čini, ništa više ne može iznenaditi, i beznadnih psihoanaliza likova usprkos kojima je kraj uvijek predvidljiv - ovdje su sama ideja, sama priča i njeni protagonisti dovoljni da zadrže čitatelja prikovanog za stranice, i da ga, ako je kao ja, na kraju serijala ostave žednog uzbuđenja i doze štapića dinamita od sto i pedesetidva centimetra zvanog Lisbeth Salander, kojeg muškarci razumiju i kojeg ne razumiju, kojeg bi odobrila i sama Kat Stratford.