Preskoči na glavni sadržaj

Mrzim Registar sreće

Ima dana kad mrzim Registar sreće Otvorenog radija. Ah, lakše mi je sad kad sam to izrekla ovako javno. Da, ide mi na živce Ivana Mišerić i svi ti vrckavi ljudi koji su rano ujutro dobro raspoloženi i koji, k tome, dijele svoje veselje i sreću u eteru, i nabijaju ih na nos svima koji plaču ujutro u autu nakon što su ostavili djecu u vrtiću. Ima li takvih? Ne? Samo ja? OK. 
Mislio bi čovjek da plačem jer toliko volim svoju djecu pa ne mogu bez njih tih osam sati u danu, ali, ne! - ja ostavljanjem djece u vrtiću doživljavam katarzu i tek skupljam snagu za radni dan koji je preda mnom. Generalno sam ja sretna osoba, znam svoje prioritete, ali me djeca redovito izbace iz takta u rekordnom vremenu, i ja se pretvaram u živčanu babarogu koja plače u autu, i koja si neprestano predbacuje to oskudno strpljenje koje nikako ne dolikuje jednoj majci. Ujutro Franka vrišti 15 minuta i pokušavam ju uloviti da bih ju presvukla dok je ona crvena i znojna od plača, jer joj se tobože ne ide u vrtić, a, ustvari, samo je pospana, a Juraj djelomično plače jer gleda sekinu izvedbu Egzorcista, a djelomično jer mu raste deset zubi istovremeno pa ga boli cijela čeljust. I tako oni plaču do dolaska u vrtić, a mama plače kad ih preda u spretne ruke tete Ružice i tete Irene. Žene, blagoslovljene bile. I onda mi se ljudi čude što sam wannabe kraljica self help literature.


Ovaj mjesec na book clubu čitali smo publicistiku, za promjenu - Doba apsurdnosti Michaela Foleya. Iako naslovnica govori o razlozima zbog kojih danas nismo sretni, ovo nije knjiga za samopomoć. Mislim, pomoći će vam da si pomognete, ali ne na Ana-Bučević-self-help-style, daleko od toga. Foley nije psiholog niti samoprozvani terapeut, on je profesor informacijske tehnologije kojemu je ovo prvo, ali, nadam se, ne i zadnje, publicističko djelo.


Foley na površinu izvlači sve tekovine današnjice o kojima smo ovisni i za koje smo uvjereni da nas usrećuju, a dugoročno nas, apsurda li, upropaštavaju. Knjiga je savršena za sve grumpy old people koji imaju grižnju savjesti jer su grumpy old people, kao ja, jer su danas neprikriveni čangrizavci out - i sam Foley kaže da je vedar nasmijan depresivac fenomen današnjice, da su svi kul, pa i da je sam Bog morao pohađati tečaj za suzbijanje gnjeva. Otud ona nesklonost prema Ivani Mišerić s početka priče. Na duhoviti način Foley, služeći se filozofijom i bihevioralnim istraživanjima, objašnjava zašto bismo sreću trebali tražiti izvan sreće, zašto nam je urođeno da vlastite mane ne vidimo, ali imamo oko sokolovo za tuđe, zašto uopće idemo u kafiće i što sve radimo iz žudnje za pažnjom, zašto neprestano kupujemo i je li to shopping ushićenje gore od ovisnosti o drogama, je li istina da se živ čovjek na sve navikne, zašto su često sretniji dobitnici brončanih medalja od dobitnika srebrnih, sve načine na koje čovjek odbija preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i na koje koristi determinizam kao ispriku za loša ponašanja, a ne dobra (priznajte, i vi ste nekoga opravdavali s rečenicom: "On je takav!"), što znači živjeti punim plućima, zašto multitasking trebamo poslati k vragu, zašto bismo trebali uživati u svetom trojstvu - usamljenosti, miru i tišini, a ne paliti televizor čim uđemo u stan, i zašto čak i u ljubavi vrijedi ona stara "No pain, no gain."



Kunem se, ovo doista nije knjiga o osobnoj potrazi za srećom, nego analiza našeg žalosnog društva koja naglašava sulude obrasce ponašanja koje smo usvojili, a kojih nismo ni svjesni. Stoici bi rekli da, ako ne možemo utjecati na svijet, možemo bar ublažiti njegov utjecaj na nas same - ne prijezirom, nego razumijevanjem, i zato je ova knjiga bitna! Poštujem svakoga, ali većinu vremena se pitam s kojih planeta smo svi, mi, tako različiti, pali na ovu Zemlju. Uvjerenu u svoju individualnosti, čitajući, užasnula me pomisao da smo sličniji nego bismo htjeli priznati - moderni život u kojem smo se našli (da, 2019. godino, odakle ti!?) nije nas pretvorio u poboljšane verzije nas samih, nego nas je pretvorio u majstore samoobmane koji su opterećeni onime što nemaju ("Dosegnuti nešto željeno znači otkriti koliko je to jalovo"), koji nemaju vremena za druge ljude, kojima je samopouzdanje važnije od samopoštovanja (znate li uopće razliku?), koji slušaju glazbu kojoj je osnovni cilj prekinuti tišinu, koji djeci pišu zadaće i hvalospjeve, a bune se protiv svakog tko se bori za svoja prava, dok sami biraju ostati u svojoj uhodanoj rutini.


OK je biti grumpy, OK je biti i nerealno veseo, dokle god se trudiš spoznati sebe i svijet oko sebe, rekao bi, vjerujem, profesor Foley. Iako je crna, ova knjižica ne ostavlja nas u crnilu, beznadne - Foley nam pruža svoje spoznaje na dlanu, u nadi da ćemo ih prepoznati u svojoj svakodnevici i da ćemo s novim elanom krenuti u nove pobjede, u nove potrage, u nova stremljenja, a na nama je da odlučimo što ćemo s njima.


"Čovjek može veličanstveno živjeti na ovom svijetu", rekao je Tolstoj, "ako zna raditi i voljeti, raditi za osobu koju voli i voljeti ono što radi."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...