Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu

Kad smo se moj muž i ja zaručili, odlučili smo se doista pripremiti za vjenčanje, bez obzira što smo zajedno,već u to vrijeme, bili trinaest godina - zapravo, baš zato što smo toliko dugo hodali. Išli smo na tečaj za brak na šibenski Baldekin, zajedno se molili i razgovarali o stvarima o kojima nikad ranije nismo. Štoviše, neke stvari prestali smo prakticirati kako bismo ustupili mjesto razgovoru, jer činilo se da smo kroz razgovor bliži jedno drugome. Bili smo bliži i Bogu, i vjerovali smo svim srcem da ćemo čista srca biti blagoslovljeni na dan našeg vjenčanja, valjda zato to razdoblje i smatram najljepšim razdobljem naše veze.

No, kao i mnogim mladencima, vjerujem, dogodio se život. Dogodila se selidba, novi poslovi, novi stan, djeca, i postalo je preteško Boga inkorporirati u život, a kad je nešto teško, najbolje to pustiti, tako smo bar mi, ljudi, skloni razmišljati.


Nije da sam Boga napustila, dapače, dogodilo se nešto suprotno od onog što se događa onima koji Boga traže - počela sam ga uzimati zdravo za gotovo. Bio je uvijek tu za mene, pa će biti i dalje. Blagoslovio me svime ovime što imam pa će me i dalje blagosiljati. Bog i ja s vremenom smo prestali voditi dijalog, naš odnos sveo se tek na moj kratki monolog, više misao, nego litaniju, kojima bih se, kad bolje razmislim, više od Boga udaljavala, nego mu se približavala.


Srećom, imam sestru koja je prepoznala moju duhovnu krizu koja se krila iza teške kuknjave jedne majke, i to kad je ni sama nisam bila svjesna, i koja mi mjesecima govori: "Čitam jednu knjigu, jao, moraš čuti tu ženu, mooooooraš to pročitati!" Posudila sam jedinu prevedenu knjigu Jennifer Fulwiler u knjižnici - Kako sam strastveno tražila sreću, a drugu - Beautiful dream - sestra mi je poklonila.



Jennifer Fulwiler bila je zakleta ateistica koja je u djetinjstvu šikanirana jer nije htjela Isusa prihvatiti kao svog Spasitelja, koja se ispisala s fakulteta jer su je uznemiravale kolege vjernici, koja je izričito zabranila djeci dolazak na svoje vjenčanje, koja je većinu života mislila o Isusu kao o besmislenom sustavu vjerovanja, sve dok nije upoznala svog muža koji je zagolicao njenu maštu izjavivši da vjeruje u Isusa. Korak po korak, Jennifer si je počela postavljati pitanja koja su se ticala Katoličke Crkve, a ja sam, čitajući njenu knjigu, većinu vremena mislila:"Ova žena nije sva svoja", bar dok nisam shvatila da njena pitanja nisu tipična za ateiste, nego i za mlake katolike kakva sam i sama. Jennifer na duhovit način opisuje svoje snove o velikoj kući i uspješnom biznisu, za koje je bila uvjerena da će ju usrećiti, a koje je napustila kad ju je život prisilio da preispita svoje srce, svoje poimanje dobra, nauk Katoličke Crkve i sve na čemu je temeljila svoja uvjerenja. Počela je čitati Kršćanstvo nije iluzija C. S. Lewisa i zainteresirala se za njegovu ideju Boga - "Bog nije neki čovjek na nebu koji nam kaže da moramo biti dobri i voljeti druge. Bog je izvor svega što je dobro. Naša čežnja za svijetom prožetim mirom jest čežnja za jedinstvom s Bogom, i to jedinstvo jest svrha ljudske egzistencije." Počela je razmišljati o tome tko je Isus za nju, zašto Bog dopušta zlu da nadvlada, a svijest o prolaznošću života uvjerila ju je da "apsolutno ništa na ovom svijet neće vječno trajati pa je potraga za transcedentalnim najvažnija stvar koju možeš učiniti u životu", sve dok je pokušavala moliti i uhvatiti svoje misli poput "vodopada u čašu".


Ona je bar postavljala pitanja, dok sam ja mislila da sve znam. Ne sumnjam u postojanje Boga, u Isusa, vjerujem svim srcem da su živi, i znam da je beskrajno njihovo milosrđe, da nas vole ljubavlju kakvoj možemo samo težiti cijeloga života, ali više nisam sigurna kakav je moj odnos s Bogom. Jennifer govori o Tupacu kao primjeru čovjeka koji je griješio za života, ali koji nije prestao tražiti Boga, koji je s Bogom htio ostati u prijateljstvu. Jesam li ja u prijateljstvu s Bogom?

Nisam, mislim da nisam, mislim da ga držim na distanci, da ga smatram dragim poznanikom, i da si lažem da mu prepuštam sve svoje teškoće. Mislim da se uvjeravam da imam sve pod kontrolom, da ne trebam nikoga, pa ni Njega, i mislim da sam miljama daleko od mira Božjeg koji je nekada u meni živio. Prenervozna sam, precinična, presamokritična, prezajedljiva, i često ignoriram svoje slabosti, opravdavajući se tuđim grijesima. "Moraš očistiti svoje zrcalo da bi spoznao Boga", rekao je C. S. Lewis. "Bog se nekim ljudima više pokazuje nego drugima ne zato što bi možda nekima bio više sklon, već zato što nije moguće da se otkrije onome čiji su čitav um i karakter u pogrješnu stanju." Jennifer se trudila biti dobra, krotila je vlastiti ego, učila se poniznosti od svetaca, svim silama nastojeći pronaći istinu u današnjem svijetu u kojem se svi pozivaju na neka prava, zaboravljajući istinski voljeti drugoga.


U financijskim teškoćama, s teškom bolešću i troje dječice, Jennifer je pronašla svoju sreću. Danas je ona katolkinja, radi na radiju i stand up komičarka je, eh, da, i majka šestero djece (sjećate se? - zabranila je dječurliji dolazak na vlastito vjenčanje), a njena knjiga o potrazi za srećom nije knjiga samo za katolike, nije to neki manifest katoličanstva, nego je uvid u pitanja koja si postavlja čovjek kad shvati da nije mjerilo svih stvari. "Tko traži istinu, traži Boga, bio toga svjestan ili ne", rekla je Edith Stein, i sjetim se često tih riječi, svaki put kad se ulijenim, kad se uvjerim da sam uzorna katolkinja. U teoriji znam, sve dok se ne budem vidjela kao zrno koje propada, moja potraga neće uroditi plodom, ali neću od nje odustati, imajući na umu da, baš kao i Jennifer Fulwiler, na ovom putu, uz svoju djecu i onog uz kojeg sam se i otisnula u ovu pustolovinu života, nikada nisam sama.

Primjedbe

  1. Iskreno do srži. Prepoznah se dijelom. Tvoj najbolji post dosad.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti, mogu si lagati dok ne treba staviti neke stvari na papir :*
      Ma, nije najbolji, ali je jedan od bitnijih, kako za mene, tako i za sve one koji će se prepoznati.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...