Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu

Kad smo se moj muž i ja zaručili, odlučili smo se doista pripremiti za vjenčanje, bez obzira što smo zajedno,već u to vrijeme, bili trinaest godina - zapravo, baš zato što smo toliko dugo hodali. Išli smo na tečaj za brak na šibenski Baldekin, zajedno se molili i razgovarali o stvarima o kojima nikad ranije nismo. Štoviše, neke stvari prestali smo prakticirati kako bismo ustupili mjesto razgovoru, jer činilo se da smo kroz razgovor bliži jedno drugome. Bili smo bliži i Bogu, i vjerovali smo svim srcem da ćemo čista srca biti blagoslovljeni na dan našeg vjenčanja, valjda zato to razdoblje i smatram najljepšim razdobljem naše veze.

No, kao i mnogim mladencima, vjerujem, dogodio se život. Dogodila se selidba, novi poslovi, novi stan, djeca, i postalo je preteško Boga inkorporirati u život, a kad je nešto teško, najbolje to pustiti, tako smo bar mi, ljudi, skloni razmišljati.


Nije da sam Boga napustila, dapače, dogodilo se nešto suprotno od onog što se događa onima koji Boga traže - počela sam ga uzimati zdravo za gotovo. Bio je uvijek tu za mene, pa će biti i dalje. Blagoslovio me svime ovime što imam pa će me i dalje blagosiljati. Bog i ja s vremenom smo prestali voditi dijalog, naš odnos sveo se tek na moj kratki monolog, više misao, nego litaniju, kojima bih se, kad bolje razmislim, više od Boga udaljavala, nego mu se približavala.


Srećom, imam sestru koja je prepoznala moju duhovnu krizu koja se krila iza teške kuknjave jedne majke, i to kad je ni sama nisam bila svjesna, i koja mi mjesecima govori: "Čitam jednu knjigu, jao, moraš čuti tu ženu, mooooooraš to pročitati!" Posudila sam jedinu prevedenu knjigu Jennifer Fulwiler u knjižnici - Kako sam strastveno tražila sreću, a drugu - Beautiful dream - sestra mi je poklonila.



Jennifer Fulwiler bila je zakleta ateistica koja je u djetinjstvu šikanirana jer nije htjela Isusa prihvatiti kao svog Spasitelja, koja se ispisala s fakulteta jer su je uznemiravale kolege vjernici, koja je izričito zabranila djeci dolazak na svoje vjenčanje, koja je većinu života mislila o Isusu kao o besmislenom sustavu vjerovanja, sve dok nije upoznala svog muža koji je zagolicao njenu maštu izjavivši da vjeruje u Isusa. Korak po korak, Jennifer si je počela postavljati pitanja koja su se ticala Katoličke Crkve, a ja sam, čitajući njenu knjigu, većinu vremena mislila:"Ova žena nije sva svoja", bar dok nisam shvatila da njena pitanja nisu tipična za ateiste, nego i za mlake katolike kakva sam i sama. Jennifer na duhovit način opisuje svoje snove o velikoj kući i uspješnom biznisu, za koje je bila uvjerena da će ju usrećiti, a koje je napustila kad ju je život prisilio da preispita svoje srce, svoje poimanje dobra, nauk Katoličke Crkve i sve na čemu je temeljila svoja uvjerenja. Počela je čitati Kršćanstvo nije iluzija C. S. Lewisa i zainteresirala se za njegovu ideju Boga - "Bog nije neki čovjek na nebu koji nam kaže da moramo biti dobri i voljeti druge. Bog je izvor svega što je dobro. Naša čežnja za svijetom prožetim mirom jest čežnja za jedinstvom s Bogom, i to jedinstvo jest svrha ljudske egzistencije." Počela je razmišljati o tome tko je Isus za nju, zašto Bog dopušta zlu da nadvlada, a svijest o prolaznošću života uvjerila ju je da "apsolutno ništa na ovom svijet neće vječno trajati pa je potraga za transcedentalnim najvažnija stvar koju možeš učiniti u životu", sve dok je pokušavala moliti i uhvatiti svoje misli poput "vodopada u čašu".


Ona je bar postavljala pitanja, dok sam ja mislila da sve znam. Ne sumnjam u postojanje Boga, u Isusa, vjerujem svim srcem da su živi, i znam da je beskrajno njihovo milosrđe, da nas vole ljubavlju kakvoj možemo samo težiti cijeloga života, ali više nisam sigurna kakav je moj odnos s Bogom. Jennifer govori o Tupacu kao primjeru čovjeka koji je griješio za života, ali koji nije prestao tražiti Boga, koji je s Bogom htio ostati u prijateljstvu. Jesam li ja u prijateljstvu s Bogom?

Nisam, mislim da nisam, mislim da ga držim na distanci, da ga smatram dragim poznanikom, i da si lažem da mu prepuštam sve svoje teškoće. Mislim da se uvjeravam da imam sve pod kontrolom, da ne trebam nikoga, pa ni Njega, i mislim da sam miljama daleko od mira Božjeg koji je nekada u meni živio. Prenervozna sam, precinična, presamokritična, prezajedljiva, i često ignoriram svoje slabosti, opravdavajući se tuđim grijesima. "Moraš očistiti svoje zrcalo da bi spoznao Boga", rekao je C. S. Lewis. "Bog se nekim ljudima više pokazuje nego drugima ne zato što bi možda nekima bio više sklon, već zato što nije moguće da se otkrije onome čiji su čitav um i karakter u pogrješnu stanju." Jennifer se trudila biti dobra, krotila je vlastiti ego, učila se poniznosti od svetaca, svim silama nastojeći pronaći istinu u današnjem svijetu u kojem se svi pozivaju na neka prava, zaboravljajući istinski voljeti drugoga.


U financijskim teškoćama, s teškom bolešću i troje dječice, Jennifer je pronašla svoju sreću. Danas je ona katolkinja, radi na radiju i stand up komičarka je, eh, da, i majka šestero djece (sjećate se? - zabranila je dječurliji dolazak na vlastito vjenčanje), a njena knjiga o potrazi za srećom nije knjiga samo za katolike, nije to neki manifest katoličanstva, nego je uvid u pitanja koja si postavlja čovjek kad shvati da nije mjerilo svih stvari. "Tko traži istinu, traži Boga, bio toga svjestan ili ne", rekla je Edith Stein, i sjetim se često tih riječi, svaki put kad se ulijenim, kad se uvjerim da sam uzorna katolkinja. U teoriji znam, sve dok se ne budem vidjela kao zrno koje propada, moja potraga neće uroditi plodom, ali neću od nje odustati, imajući na umu da, baš kao i Jennifer Fulwiler, na ovom putu, uz svoju djecu i onog uz kojeg sam se i otisnula u ovu pustolovinu života, nikada nisam sama.

Primjedbe

  1. Iskreno do srži. Prepoznah se dijelom. Tvoj najbolji post dosad.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti, mogu si lagati dok ne treba staviti neke stvari na papir :*
      Ma, nije najbolji, ali je jedan od bitnijih, kako za mene, tako i za sve one koji će se prepoznati.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se