O ljubavi epskih proporcija

Pitam se vole li drugi ljudi dobre priče kao što ih ja volim, i pamte li svoje djetinjstvo kao sretni niz prepričanih anegdota, ili tek kao niz fotografija koje čovjeku bljesnu pred očima kad miris pite od jabuka ili bijele kave zaposjedne kuću. Pitam se slažu li im se misli u glavi spontano u rečenice koje će, kad-tad, tražiti svog čitatelja, ili se kreću slobodno u svim pravcima, neovisne o publici.

Zbog te fatalne ljubavi prema pričama hrabro sam se ovog mjeseca prihvatila čitanja Doktora Živaga Borisa Leonidoviča Pasternaka, prema preporuci svog čitateljskog kluba. Naime, iako sam znala da je riječ o djelu koje se sastoji od dva sveska, odnosno šestotinjak stranica, i iako je Doktor Živago u mojoj glavi – punoj predrasuda – bio katalogiziran i pospremljen u istu ladicu kao i Santa Barbara, legenda Doktora Živaga i ljubavna priča epskih proporcija bile su ove veljače, uoči 130. godišnjice autorovog rođenja i uoči Dana zaljubljenih, jače od mene same.

Doktor Živago objavljen je prvi put u talijanskom prijevodu u talijanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli 1957. godine, a u Sovjetskom Savezu tek trideset godina kasnije. Čak ni njegova velebna ekranizacija, s Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama, koja je 1965. godine osvojila svijet i pet Oscara (ostale je izgubila od poštene konkurencije – filma Moje pjesme, moji snovi), nije omekšala Sovjete koji su progonili Pasternaka cijeloga života, zbog čega je on 1958. godine telegramom odbio Nobelovu nagradu. Naime, iz straha od oduzimanja državljanstva pri izlasku iz zemlje, ispričao se Švedskoj akademiji i život proveo sa suprugom u seocetu za pisce, Peredelkinu, udaljenom nekoliko kilometara od Moskve. Iako je za života prijateljevao s velikanima kao što su Sergej Rahmanjinov, Rainer Maria Rilke i Lav Nikolajevič Tolstoj, iako je bio i kompozitor, filozof i pjesnik, njegova smrt zabilježena je tek u malom članku u novinama.

Ipak, u njegovom Doktoru Živagu ukoričeno je jednom za svagda sve što je volio – poezija, sloboda, ljubav, život. Priča glavnog protagonista, Pasternakova alter ega, kažu mnogi - Jurija Živaga - pratimo od njegova djetinjstva, od dana kada mu je pokopana majka, a on nakon toga dolazi živjeti obiteljskim prijateljima svog ujaka, obitelji Gromeko, u kojoj upoznaje svoju buduću suprugu, Tonju, pa sve do dana njegovog pokopa. U vrijeme revolucija, kontrarevolucija i građanskog rata u Rusiji, u razdoblju od 1905. do 1921. godine, mladi liječnik i pjesnik u slobodno vrijeme, suptilno kritizira sovjetsku ideologiju, neprestano naglasak stavljajući na razvoj pojedinca, na slobodu misli, a ne na doprinos društvu kao uvjet napretka. Njegova dirljiva dikcija i nepodnošljiva empatija prema žrtvama rata u potpunoj su suprotnosti sa svijetom u kojem traži svoj komadić neba, a cijela ta Živago-teatrologija ne bi bila potpuna bez romanse, i to s dvije žene – gotovo predodređene mu Tonje i strastvene Lare, udane za revolucionara Apatova. Inače sam alergična na izvanbračne afere i kad god gledam Mostove okruga Madison, dobijem živčani slom i preklinjem majku da zataji sve svoje nepostojeće izvanbračne izlete i ne sruči na mene godine svoje nesreće aka života s mojim predivnim ocem, ali kažu da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, a ovaj roman dobrano je protkan i jednim i drugim, pa, tko sam ja da im sudim! Larin karakter krasila je širina i odsuće svake ćudljivosti, a i bila je gordo lijepa, stoga ne čudi što se, unatoč nervnim groznicama, dopala mladom doktoru živa i privlačna uma, i što je njihov ljubavni poj himna svim nesretnim ljubavnicima koje život misteriozno razdvaja, pa, ako su dovoljno sretni, ponovno spaja.

Nisam obožavatelj ruske književnosti, ali u Pasternaka sam se zaljubila već na prvim stranicama, iako je njegov izričaj na momente sličan jeziku prosječne sredovječne hrvatske žene (priznajte, i vaša mama svakodnevno izgovara rečenice kao što su „on ti nije par“, „kao da si jeo ludih gljiva“ ili riječi kao što je „odvajkada“). Ukratko, Doktor Živago lijepa je književnost u svom najboljem izdanju. Nježan, brutalan, mudar i nepromišljen u isto vrijeme, bogat političkim i ljubavnim previranjima, ovaj roman sve je što ćete trebati ove zime. Što možete danas, ostavite za sutra, i odmah u ruke uzmite ovo Pasternakovo remek djelo, ali, upozoravam vas - postoji velika mogućnost da ćete poželjeti kupiti muf, nabaviti lopatu za snijeg, peći ruske šubarice, postati komunist, nazvati djecu ruskim imenima, ili, ne daj Bože, priuštiti partneru malo romantike.