Preskoči na glavni sadržaj

O ljubavi epskih proporcija

Pitam se vole li drugi ljudi dobre priče kao što ih ja volim, i pamte li svoje djetinjstvo kao sretni niz prepričanih anegdota, ili tek kao niz fotografija koje čovjeku bljesnu pred očima kad miris pite od jabuka ili bijele kave zaposjedne kuću. Pitam se slažu li im se misli u glavi spontano u rečenice koje će, kad-tad, tražiti svog čitatelja, ili se kreću slobodno u svim pravcima, neovisne o publici.

Zbog te fatalne ljubavi prema pričama hrabro sam se ovog mjeseca prihvatila čitanja Doktora Živaga Borisa Leonidoviča Pasternaka, prema preporuci svog čitateljskog kluba. Naime, iako sam znala da je riječ o djelu koje se sastoji od dva sveska, odnosno šestotinjak stranica, i iako je Doktor Živago u mojoj glavi – punoj predrasuda – bio katalogiziran i pospremljen u istu ladicu kao i Santa Barbara, legenda Doktora Živaga i ljubavna priča epskih proporcija bile su ove veljače, uoči 130. godišnjice autorovog rođenja i uoči Dana zaljubljenih, jače od mene same.

Doktor Živago objavljen je prvi put u talijanskom prijevodu u talijanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli 1957. godine, a u Sovjetskom Savezu tek trideset godina kasnije. Čak ni njegova velebna ekranizacija, s Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama, koja je 1965. godine osvojila svijet i pet Oscara (ostale je izgubila od poštene konkurencije – filma Moje pjesme, moji snovi), nije omekšala Sovjete koji su progonili Pasternaka cijeloga života, zbog čega je on 1958. godine telegramom odbio Nobelovu nagradu. Naime, iz straha od oduzimanja državljanstva pri izlasku iz zemlje, ispričao se Švedskoj akademiji i život proveo sa suprugom u seocetu za pisce, Peredelkinu, udaljenom nekoliko kilometara od Moskve. Iako je za života prijateljevao s velikanima kao što su Sergej Rahmanjinov, Rainer Maria Rilke i Lav Nikolajevič Tolstoj, iako je bio i kompozitor, filozof i pjesnik, njegova smrt zabilježena je tek u malom članku u novinama.


Ipak, u njegovom Doktoru Živagu ukoričeno je jednom za svagda sve što je volio – poezija, sloboda, ljubav, život. Priča glavnog protagonista, Pasternakova alter ega, kažu mnogi - Jurija Živaga - pratimo od njegova djetinjstva, od dana kada mu je pokopana majka, a on nakon toga dolazi živjeti obiteljskim prijateljima svog ujaka, obitelji Gromeko, u kojoj upoznaje svoju buduću suprugu, Tonju, pa sve do dana njegovog pokopa. U vrijeme revolucija, kontrarevolucija i građanskog rata u Rusiji, u razdoblju od 1905. do 1921. godine, mladi liječnik i pjesnik u slobodno vrijeme, suptilno kritizira sovjetsku ideologiju, neprestano naglasak stavljajući na razvoj pojedinca, na slobodu misli, a ne na doprinos društvu kao uvjet napretka. Njegova dirljiva dikcija i nepodnošljiva empatija prema žrtvama rata u potpunoj su suprotnosti sa svijetom u kojem traži svoj komadić neba, a cijela ta Živago-teatrologija ne bi bila potpuna bez romanse, i to s dvije žene – gotovo predodređene mu Tonje i strastvene Lare, udane za revolucionara Apatova. Inače sam alergična na izvanbračne afere i kad god gledam Mostove okruga Madison, dobijem živčani slom i preklinjem majku da zataji sve svoje nepostojeće izvanbračne izlete i ne sruči na mene godine svoje nesreće aka života s mojim predivnim ocem, ali kažu da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, a ovaj roman dobrano je protkan i jednim i drugim, pa, tko sam ja da im sudim! Larin karakter krasila je širina i odsuće svake ćudljivosti, a i bila je gordo lijepa, stoga ne čudi što se, unatoč nervnim groznicama, dopala mladom doktoru živa i privlačna uma, i što je njihov ljubavni poj himna svim nesretnim ljubavnicima koje život misteriozno razdvaja, pa, ako su dovoljno sretni, ponovno spaja.


Nisam obožavatelj ruske književnosti, ali u Pasternaka sam se zaljubila već na prvim stranicama, iako je njegov izričaj na momente sličan jeziku prosječne sredovječne hrvatske žene (priznajte, i vaša mama svakodnevno izgovara rečenice kao što su „on ti nije par“, „kao da si jeo ludih gljiva“ ili riječi kao što je „odvajkada“). Ukratko, Doktor Živago lijepa je književnost u svom najboljem izdanju. Nježan, brutalan, mudar i nepromišljen u isto vrijeme, bogat političkim i ljubavnim previranjima, ovaj roman sve je što ćete trebati ove zime. Što možete danas, ostavite za sutra, i odmah u ruke uzmite ovo Pasternakovo remek djelo, ali, upozoravam vas - postoji velika mogućnost da ćete poželjeti kupiti muf, nabaviti lopatu za snijeg, peći ruske šubarice, postati komunist, nazvati djecu ruskim imenima, ili, ne daj Bože, priuštiti partneru malo romantike.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...