Preskoči na glavni sadržaj

Švedska doza spontanosti i humora

Ponekad se i žena kao što sam ja - žena koja pobožno štuje organizaciju - umori od silnih popisa i donošenja odluka, pa čak i onih banalnih, i uzme si spontani dan. Dan u kojem neće mozgati, niti zauzimati stavove, dan u kojem će se sa svime nositi kad za to dođe vrijeme, ne unaprijed, i ne naknadno, definitivno ne naknadno. Dan u kojem će krenuti po doručak, a kupiti sladoled, dan u kojem će ući u dućan bez popisa za kupnju i počastiti se ledenom kavom, dan u kojem će na kavu sjesti s nekim tko joj s terase vikne: "E! 'Ajd na kavu!", dan u kojem će skoknuti kod frizera usred pandemije i reći: "Reži šiške!" (krivim Marianne iz Normal people), dan u kojem će se u knjižnici pojaviti s urednim popisom dramatičnih knjiga za posuditi, a umjesto njih posuditi prvu koja stoji na knjižničarevom pultu, dan u kojem će guzu parkirati na najbližu klupicu i baciti se na čitanje te knjige i odgoditi povratak kući s posla (dok joj svekrva čuva djecu, but still).


 
Da, sve sam to napravila. And then some. A knjiga o kojoj govorim je knjiga švedskog pisca Fredrika Backmana "Sve što moj sin treba znati o svijetu." Znam, kasnim s ovim otkrićem, svi ste ga već čitali i oduševili se, tako mi i treba kad ne želim čitati sve ono što drugi čitaju (čitaj: knjiški snob).

Riječ je feelgood knjižici koju ćete poželjeti čitati ukućanima naglas (or is it just me?), pokloniti je svim očevima i sinovima koje znate, pa i sami složiti svoje bilješke životnih mudrosti za svoju djecu. U njoj Backman svom jednoipolgodišnjem sinu prenosi zaključke i pouke o životu, ali na iznimno duhovit način. Nisam čitala Čovjeka zvanog Ove i Britt-Marie je bila ovdje, ali jasno mi je da je Backman lik koji u svakoj situaciji vidi priliku za zezanciju, pa često i u neprimjerenim situacijama, a da mu stil vrvi referencama na pop kulturu, Gilmoreice style - ma Backman je baš moja vrsta čovjeka, takve ljude baš trebam u životu, makar i na papiru.

"Došao sam tamo s tvojom majkom odmah nakon što smo saznalai da je trudna. Maštali smo o tome tko ćeš postati. (Tog je dana United pobjedio City. I tu sam utakmicu propustio.) A došli smo tamo i s dječjim kolicima odmah nakon što si se rodio. Maštali smo o tome kakav ćeš biti kad odrasteš. I mogu zamisliti da ću jednog dana imati čast biti tu, propuštati Unitedove utakmice s tobom dok budemo birali namještaj za mog unuka. Jer jednog ću dana odvratiti pogled na dvije sekunde, a kad se okrenem - ti ćeš biti odrastao. I tada ću ti se osvetiti za sve ovo. Samo da znaš odmah, probudit ću se u pola pet u nedjelju ujutro i povratiti u tvoj prokleti Xbox. I onda ćemo doći ovamo, ja ću te lijepo savjetovati o životu, ti ćeš kolutati očima, a potom ćemo se svađati oko toga kako te proklete radne ploče unijeti u auto. (Ti ćeš biti u krivu.) Neki od najboljih dana našeg života bit će u Ikei. Zato se igraj. Uči. Odrastaj. Slijedi svoje snove. Nađi nekoga koga voliš. Daj sve od sebe. Budi ljubazan kad možeš, nepopustljiv kad moraš. Drži se svojih prijatelja. Ne idi u smjeru suprotnom od strelica na podu. I bit će ti skroz dobro. A sad ozbiljno. Reci mi istinu. Popiškio si se u bazen s lopticam, je l' da? Kvragu."

Njegovo predavanje o životu kreće od kakice (jer, naravno, sve kreće od kakice i kakica je svima bitna), od vremena kad roditelji nisu ništa znali ni o čemu i to im je bilo opravdanje za sve grijehe koje su nimalo skrušeno počinili u odgoju svoje djece, pri tome savjetujući sina da bi mu pametno bilo da voli nogomet ("Ne moraš voljeti nogomet. Samo pokušavam reći da sam jako zabrinut kako će to izgledati ako ga ne budeš volio. Brine me ostajanje po strani. Neugoda. Samoća. Moja."), da si kupi fotelju i u njoj provede što više sati igrajući igrice, prije nego se useli u stan s nekim tko ga voli, ne zbog toga što jest, nego unatoč tome, služeći se hrvačkim mečem za pouku o hrabrosti, da osnuje bend (slažem se, na svjetovima nema boljeg prijatelja od Sama Gamgeeja), tješeći ga da je u redu biti idiot dok si tinejdžer, da se svi parovi svađaju u Ikei ("Većina stvari u životu odnosi se na to da biraš bitke. I to ćeš naučiti. A to ti nikad neće biti jasnije nego u Ikei."), pri tome mu odajući i tajnu dobrog roditeljstva - prokazati druge roditelje kao loše.

 
"A ono da postaneš zainteresiran za svu djecu kada dobiješ svoju zapravo je laž. Kad si se rodio, zainteresirao sam se za samo jedno dijete. I dalje mislim da su druga djeca poprilično naporna."

Ukratko, Backman svojim pričama sina uvjerava da u životu ne treba biti šupak, da ga voli i da je uvijek tu uz njega, a to bi trebalo biti jedina zadaća svakog roditelja - simple as that, bez kerefeka, bez lekcija o pristojnosti (OK, ne moraš biti pristojan, ali budi ljubazan), bez ozbiljnih razgovora, bez popisa "za i protiv", bez galame, bez ucjena i višesatnih pregovora, s puno humora i spontanosti. Osim što knjiga puca po šavovima od smiješnih zgoda muških Backmana, i iz nje pršti i ljubav koju autor poklanja svojoj supruzi, pa će ovu knjigu rado čitati i ženski dio publike - čitati i zasigurno više misliti o snovima i planovima koje njihov muškarac ima za svoju djecu.

"Ja to mogu podnijeti. Ne moram spavati. Samo ne želim da budiš svoju majku. Dogovoreno? Jer...iskreno? Ovo je jedna od malobrojnih konkretnih stvari koje zapravo mogu napraviti za tebe i nju. Vidiš? Da, znam da zvuči patetično. Ali ona čini toliko više toga od mene. Za naše živote. Za tebe. Za nas. I ja joj to želim vratiti. U najmanju ruku. Ona je neopisivo bolji roditelj od mene. Točno razumije što želiš kad stojiš u hodniku i vičeš nešto potpuno nerazumljivo, poput pijanog Ewoka. Ona zna koju vrstu odjeće trebaš nositi kad je vani hladno. Ona u glavi ima sve tvoje papire od liječnika i brine se da imamo kašice. Pa se onda nagne i poljubi me u vrat upravo u trenutku dok shvaćam koliko sam baš to želio da učini. Ima toliko fantastičnih osobina kojih još nisi ni svjestan. Za koje nisi još dovoljno star da shvatiš. I da, voljet ćeš je upoznavati. Njezine vrline i mane, tajne kutke, vijugave putove i škripava vrata ormara. Način na koji proživljava svaki osjećaj do vječnosti i natrag. Način na koji nas voli do samog kraja. Može ona biti stroga prema nama kad bez hlača sjedimo na novoj sofi ili kad ostavimo mokre ručnike na kupaonskom podu. Kad prosipamo majonezu po tepihu ili nam sladoled kapne u njezinu torbicu. Ali tvoja bi majka za tebe i mene stala pred čopor vukova. I to je nevjerojatan blagoslov, to što smo njezini dečki. Moramo se pobrinuti da to zaslužimo. Svaki dan. Jer kad si s njom, uvijek je kao u nedjeljno jutro. A jedino u čemu sam bolji od nje jest to kako se nosim s manjkom sna. Shvaćaš o čemu govorim? Ja parkiram na pogrešno mjesto kad sam umoran, ali ona se odveze na pogrešan posao. Kad bih ja ima tešku noć, ona bi našla sir u zamrzivaču, ali nakon što bi ona imala lošu večer, ja bih pronašao hladnjak u podrumu. Bolja je u apsolutno svemu drugome, ali nakon što si se rodio, primijetili smo da je ovo jedino područje u kojem sam ja funkcionalniji od nje. Jedino. Moramo joj zato to omogućiti, ti i ja. Za sve ono što ona čini za nas svaki dan, moramo joj ovo omogućiti. Moramo je pustiti da spava tako da nam i dalje može pružiti osjećaj nedjeljnom jutra svaki put kad se porbudi. Nadam se da razumiješ. Zato sjedino ovdje i gledamo crtiće. Igramo se tvojim vlakićima. Opet."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta