Ne dirajte joj ravnicu

Godine 2014., tijekom koje se činilo da će se moj boravak u Šibeniku pretvoriti u prebivanje, na jednoj sam se djevojačkoj zabavi zatekla kako plačem u WC-u. Treštala je glazba, cure su plesale, nazdravljale i zabavljale se, a ja sam ridala i brisala šmrklje WC papirom koji se našao pri ruci. Naime, na playlisti te večeri, u moru trash glazbe 90.-tih (čiji sam fan!), našla se Škorina Ne dirajte mi ravnicu. Bila mi je to pjesma k'o sve druge, sve dok se nisam odselila iz te ravnice. Tih šibenskih godina nisam je mogla čuti, a da mi život ne proleti pred očima. Sve ono što me u toj ravnici veselilo, svi moji dragi ljudi (pa čak i oni koji nisu razumjeli beznadno stanje moje duše) - ostat će samo uspomene, bojala sam se.

Vratila sam se, srce mi je na mjestu - otkad sam u Osijeku pustila korijenje, čini mi se da mi ništa više ne treba, sretna sam. Uspijem poslušati čak pola Škorinog hita da se ne rasplačem. Ali kad čujem "Mene zovu moja polja, mene zovu tambure, prije nego sklopim oči, da još jednom vidim sve", ne znam gdje sam niti kako se zovem.

Ovih dana opet me proganjaju misli jednog povratnika jer čitam knjigu koju mi je preporučila heroina ravničarskog kraja - Julijana Adamović. Izuzetno mi je drago što mi je kao knjige koje su joj drage preporučila upravo one koje nalikuju Divljim guskama, koje su je nadahnule i koje mogu uspoređivati s tom knjigom koja je na mene ostavila nezaboravan dojam. Ovaj put riječ je o knjizi "Nevoljnici - zar je Mesija već otišao?" mađarskog pisca Szilarda Borbelyja, pjesnika i profesora mađarske književnosti na sveučilištu u Debrecenu koji se s ovom knjigom (2013.) prvi put okušao u pisanju proznog teksta i sve ostavio paf.

"Muškarci se boje jedni drugih, zato i idu navečer u krčmu. Jer su tada zajedno pa se mogu međusobno držati na oku. Žene ostaju kod kuće. Jer se muškarci više boje ženina jezika nego drugih muškaraca. A boje se ostati i sami. No žene su sposobne podnijeti samoću. Osim toga one imaju i svoju nejač. A žene se ni inače ničeg ne boje. Jedino muškaraca, koji noću kasno dolaze kući mrtvi pijani pa razbude djecu."

Roman je pisan iz perspektive dječačića koji s obitelji šezdesetih godina prošlog stoljeća živi na granici Mađarske i Rumunjske, na mjestu koje je (s)rodno i samom Borbelyju. Dječak živi s majkom, izrazito sebičnom i vazda neraspoloženom, malim bratom, velikom sestrom koja ga živcira i ocem koji radije dan provodi u birtiji, nego s obitelji. U selu je obitelj marginalizirana, a dječak iz dana u dan nastoji saznati razlog za to. Infantilni glas prepoznaje razne izopačene osobine svojih suseljana (hm, valjda svatko od nas ima priču o tome kako je kao dijete stao na pilića?), dok o ozbiljnim temama, političkim i povijesnim aspektima obiteljske povijesti, progovaraju odrasli članovi obitelji, ponajviše djed koji je ratni veteran.

Kritičari su likove ovog romana nazivali vulgarnima. Hm, da, ako u obzir uzmemo da u rječniku stranih riječi uz vulgaris stoji lat. opći, svakidašnji, onda možemo reći da je doista riječ o vulgarnim ljudima koji govore vulgarnim jezikom i vode vulgarne živote. Možda sam sklona romantiziranju ravničarskog bluesa, ali ovo me djelo nije užasnulo - oguglali smo mi u ravnici na sve već jer svaka obitelj ovdje ima neku tužnu priču, neku priču o pridošlicama, o strancima, priču o čežnji, gubitku, priču o želji za prihvaćanjem.

Majka ovog dječaka pokušava preživjeti u selu u kojem žene cijelog života othranjuju bol, a ipak nađu vremena za spletkarenja protiv susjeda, u selu koje je njenom mužu prišilo pridjev "Židov", dok ona sama skriva činjenicu da je rumunjskog podrijetla, jer valja glumiti Mađare, ne privlačiti pažnju na sebe. Riječ je o selu Mađara, Rumunja, Židova, Cigana i partizana koje je zidano zidovima od nabijače, u kojem je najposjećenija predstava sprovod, u kojem svi uživaju u izvlačenju starih priča i prisjećanju zla koje je minulo. Dječak svakog dana obavlja kućanske poslove, jer mama mu uvijek nešto nađe, dok ima uplakanu mamu na oku, da ne bi skočila u bunar. Opsjednut je prostim brojevima, fascinira ga ta usamljenost, ali i optrećuje jer jedino je mame premalo - ona se ne može podijeliti na tri dijela. Jedino uzbuđenje predstavlja mu dolazak Mesije, ciganskog skitnice koji obavlja sitne popravke po kućama u zamjenu za topli obrok. Jer bitno je ići naprijed, nečemu se radovati u budućnosti, kad je već prošlost mračna. Simblični Mesija koji umije popraviti sve posljednja je slamka spasa za stanovnike ovog kraja.

"Jesi li ti uopće iz ovog sela?" "Jesam. U ovom sam se selu rodio", kažem. Iako sam se rodio u bolnici. Koja je tad bila još sasvim nova. Ja sam bio tek sedamnaesti po redu. A broj sedamnaest nije djeljiv bez ostatka. Sestra meje naučila računati. Već znam i množiti i dijeliti. Otac je rekao da postoje brojevi koji nisu djeljivi bez ostatka jer nemaju drugog djelitelja osim samih sebe i broja jedan. Odonda svaki broj pokušavam razlomiti. Ali volim samo one koji nemaju djelitelja osim sebe ili broja jedan. Jer oni su poput nas u ovom selu. Odudaraju od drugih. Kao petica, sedmica ili jedanaestica. Otkrio sam ih i upoznao sve do sto. Odnosno do sto i jedan."

Ne znam puno o Szilardu Borbelyju, ali znam da je predivno pisao (ipak, Divlje guske su mi draže), da je bio autentičan i iskren do bola, da je osjećao boli koje nitko ne bi smio osjećati, da je volio ravnicu, ali da ravnica nije voljela njega. Ubio se 2014. godine, pa su "Nevoljnici" ostali njegov jedini roman. Jedan, ali itekako vrijedan čitanja.

Iako sam vezana za zemlju, u misli mi opet dolaze tambure jer netko koga volim napušta domaju - takva je sudbina nas, sinova ravnice. Vuče nas jug, i nema mu se smisla opirati, ne kad čovjek izbora nema. Valja susresti se sa svijetom, zaboraviti na prošlost, započeti nešto novo, nešto samo svoje, to stoji, ali jug mijenja čovjeka, to je neizbježno, pa se bojim - hoće li plakati kao ja kad netko pusti Škoru u dalekom svijetu, hoće li se ikada poželjeti vratiti?